Svetac dana

15. studenog: SVETI JOSIP PIGNATELLI – UZOR SVEĆENIČKE SKROMNOSTI I ČEDNOSTI
Gotovo čitav život proveo je u svojevrsnom progonstvu
Zbog njegove ljubavi, poniznosti, uglađenosti i drugih vrlina svi su ga cijenili

Gotovo čitav život proveo je u svojevrsnom progonstvu
Gotovo čitav život proveo je u svojevrsnom progonstvu

Osnovni podaci

Rođen 1737. u Zaragozi (Španjolska)
Preminuo 1811. u Rimu
Blaženim ga je 1933. proglasio papa Pio XI.
Svetim ga je 1954. proglasio papa Pio XII.
Pripadao redu isusovaca

„Sada me pak nikakav razlog neće pokrenuti da napustim ovu Družbu u kojoj sam odlučio živjeti i umrijeti”

U Španjolskoj je završio škole, postigao zamjernu izobrazbu i kulturu te već 1751., u cvijetu mladosti, stupio u Družbu Isusovu. Nad Družbom su se tada posvuda po Europi, u Španjolskoj na osobit način, već nadvijali tamni oblaci, predznak oluje koja će dovesti do ukinuća reda. Pa ipak je Josip Pignatelli želio biti isusovac. Kad je Družba iz Španjolske bila protjerana, a on kao plemićki sin po vezama mogao izbjeći izgnanstvo, ali uz uvjet da napusti Družbu, pisao je 8. srpnja 1767. svome bratu Joakimu Pignatelliju, grofu de Fuentesu ovako: »Prošlo je više od 14 godina kako sam prigrlio ovaj redovnički život u Družbi Isusovoj: tada sam očitovao želju za indijskim misijama, ali me poglavari, da se ne zamjere našoj obitelji, nisu htjeli uslišati. Sada me pak nikakav razlog neće pokrenuti da napustim ovu Družbu u kojoj sam odlučio živjeti i umrijeti.«

Lutanje isusovaca

Vjernost Družbi za španjolskoga isusovca značila je tada biti lutalac i beskućnik, prognanik, značila je odiseju, lutanje po moru i kopnu. Kako isusovci nakon izgona iz Španjolske nisu bili »poželjni« čak ni u samome Rimu, započelo je njihovo lutanje, kojega je dionik bio i Josip Pignatelli. On je sa subraćom jedno vrijeme proboravio na Korzici, zatim u Genovi, Parmi i Ferrari. U Ferrari je položio i svečane zavjete, potvrdivši na svečan način one što ih je učinio na svršetku novicijata, definitivno i zauvijek uklopljen u tijelo Družbe, koja je tada proživljavala svoje najteže časove. Samo dvije godine kasnije, ustupivši pritisku burbonaca, Klement XIV. je ukinuo Družbu.

Uzor svećeničke skromnosti i čednosti

Otac Pignatelli, ostavši siroče bez majke Družbe, postade skroman svjetovni svećenik, ali bez prava na pastoralni rad. Barem ga on nije mogao obavljati. Tada se nastanio u Bologni, vrijeme provodio u molitvi i u studiju, postavši svima uzor svećeničke skromnosti i čednosti.

Stalno progonstvo

Francuska revolucija, koja je buknula 16 godina nakon ukinuća Družbe, sa svim svojim ispadima, nasiljem i krvoprolićima, pokazala je cijeloj Europi one zadnje posljedice filozofskog iluminizma i religioznog antiklerikalizma. Pokazalo se do kakvih sve gluposti može dovesti »božica razuma«. U to je vrijeme nekolicina isusovaca, uz pristanak Pija VI., tiho, u sjeni, oblikovala opet svoju redovničku isusovačku zajednicu u Parmi. Na čelu te zajednice kao rektor i učitelj novaka nalazio se otac Josip Pignatelli.

Kad je pak 1804. Pio VII., Napoleonov zatočenik, ponovno uspostavio Družbu Isusovu u kraljevstvu dviju Sicilija, o. Pignatelli je postao provincijal, no zbog nereda u gradu morao je veoma brzo pobjeći iz Rima. Opet se vratio u Rim te bio zbog svoje ljubavi, poniznosti, uglađenosti i drugih vrlina obljubljen od sviju.

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

Izdvojeno

PRELISTAJ BOOK

Ponuda

2.1367218494415