Želja da postane svećenikom pojavila se u mladog Francesca vrlo rano. Za tu njegovu želju znali su majka, župnik, don Giovanni Caporaso i učitelj Caccavo.

Odluka za kapucinski samostan

Odluku da tu želju ostvari ulaskom u Kapucinski red, potaknulo je poznanstvo s fra Camillom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno svraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju subraću. Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor pribaviti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je imao 15 godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti.

Odlazak u ‘novi život’

Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prihvat u kapucinski red bila je odbijena, budući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti godinu kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine i 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život. Uobičajeno je da se u vjerskim redovima prolazi godina dana novicijata. To je vrijeme potrebno kako bi kandidat upoznao pravila samostanskoga života reda u koji želi stupiti, prigrliti ih i slijediti, ukoliko ima dovoljno fizičke i psihičke snage. To je vrijeme potrebno i odgovornima samostana, kako bi ocijenili je li mladi kandidat siguran u svoj izbor i nije li žrtva entuzijazma i zaslijepljenosti.

U to se vrijeme, novicijat kapucina u pokrajini Campania obavljao u Morconeu, srednjovjekovnom sjedištu Reda, otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. Otpratili su ga učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na odredište. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bio je hladan, ali ne i redovnici koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje našao i fra Camilla, mladog sakupljača priloga kojeg je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijateljio.

„Rastanak sa svijetom“

Objedovao je u samostanu u zasebnoj malenoj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje crkvenog poziva. Nakon novicijata je, naime, Francesco trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati teološki studij kako bi postao svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojeg su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u samostan. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi građansku odjeću i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom starog redovnika, za obred „rastanka sa svijetom”. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine.

Tog su se jutra Francesco i njegova subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Polegli su pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji, sa sebe svukli civilnu odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli franjevački habit, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su ime, a prezime zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao do kraja života.

Ulomak iz knjige Renza Allegrija „Padre Pio – čudesni život“. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.