Koordinacija molitvenih zajednica Obnova u Duhu Svetom organizirala je susret članova „Katoličke karizmatske Obnove u Duhu Svetom” Hrvatske u Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu. Susret je bio formacijskog ali i evangelizacijskog karaktera, uz molitvu i slavljenje.

Okupljenima na susretu prvi se obratio Christof Hemberger – đakon i dopredsjednik ICCRS-a, koji je govorio o važnosti evangelizacije i pri tom istaknuo četiri izuzetno važne stvari u evangelizaciji:

1. Zagovorna molitva – moliti u skrovitosti da Bog pokaže osobe za koje trebamo moliti, da ih pripremi za susret te da nam pokaže kako da im pristupimo ili pak da Bog preko nekih drugih dotakne te ljude. Trebamo staviti popis ljudi na hladnjak i moliti za njih. Ne možemo ići bez pripreme, uvijek se trebamo prvo pomoliti. To nam pomaže da shvatimo da je to Gospodinovo djelo, a ne naše.
2. Biti uvijek spreman dati svjedočanstvo života – moramo imati uvijek alat za svjedočenje. Moramo učiti i svjedočiti. Što reći i kako reći.
3. Moje životno svjedočanstvo – najvažnije i najučinkovitije sredstvo evangelizacije. Mi smo sol zemlje i svjetlo svijeta. Svjetlo svi vide i daje nam put, sol daje okus hrani i čini razliku – to moramo biti mi. Na to smo pozvani. Mi moramo svjedočiti tako da ljudi vide i čeznu za onime što imamo, da se pitaju što mi imamo i da sami to požele. Ne govorite ako vas netko nešto ne pita, ali živite na način da vas ljudi žele nešto pitati. Živite među ljudima i s ljudima, jer moramo svjedočiti u svijetu. Ako želimo slijediti Isusa i svjedočiti, onda moramo živjeti u svijetu. Koliko nekršćanskih prijatelja imamo?
4. Stvarati učenike – i mi sami trebamo još biti evangelizirati na nekim područjima. Od sada do smrti. Zato moramo stvarati i nove ljude i molitvene grupe, koje moraju biti mjesta gdje se uči i gdje se osjeća prihvaćanje. Jedno upozorenje – nemojte sebi graditi ugodna gnijezda. Često događa da nam se sadašnja grupa toliko sviđa, da to ne želimo pokvariti i zaboravimo na druge. Trebamo uvijek imati otvorena vrata i otvorena srca. Trebamo govoriti normalnim jezikom, a ne se prikazivati svetima, biti ‘iznad’ ljudi; trebamo biti normalni i otvoreni prema drugima. Novim ljudima moramo objasniti kako se ponašati i što se događa. Nije u pitanju broj ljudi, nego stav srca – ispravan stav srca.

Nakon Christofa Hembergera, okupljenima se obratio fra Ante Vučković, čiji se govor temeljio na sadržaju Druge poslanice Efežanima. Tema propovijedi splitskog franjevca bila je Strah i smrt. Fra Ante se posebno osvrnuo na rečenicu „I vas, koji ste bili mrtvi zbog prestupaka i grijeha svojih…“. Riječ nam je Božja prvenstveno dana da sebe prepoznamo u njoj, te da ju potom širimo dalje. Isus je došao iscijeliti, ozdraviti i oživjeti sve nas, po primjeru Jairove kćeri, koju je uskrisio od mrtvih.

Isus uskrisuje Jairovu kći

U ovom su događaju ključne Isusove riječi kada kaže Jairu: „Ne boj se, samo vjeruj.“ Bitno je tu primijetiti da je Jair očito bio u strahu i Isus ga je prvo oslobodio od straha. Bog ne želi da živimo u strahu. Nadalje, još je jedna stvar važna za uočiti u tom događaju – kada je Isus došao u kuću, bila velika buka. To je danas problem, jer u buci ne čujemo i ne možemo čuti Božji glas. Zato Isus tjera sve van. Kada je uskrisio djevojku, Isus je zapovjedio dvije stvari: prvo – da to nikome ne kazuju. Zašto? Često brkamo brbljanje i svjedočenje. Pozvani smo svjedočiti, ne brbljati, te drugo – da se djevojci dadne jesti.

Susret s udovicom iz Naina

Drugi događaj je onaj u kojem je Isus uskrisio sina majke udovice iz Naina. Kada je Isus susreo majku, rekao joj je da ne plače. Zašto je to Isus rekao? Mogao joj je odmah uskrisiti sina, ali prije toga Isus je želio iscijeliti majku, jer ona zna što je smrt, jer je izgubila muža. S tim stavom, ona ne može prihvatiti ni život sina, stoga Isus prvo nju iscjeljuje, a tek onda uskrisuje sina. Isus nam svima želi reći da ne plačemo, kako ne bismo ostali u smrti, nego u određenom trenutku treba prestati žalovati i vratiti se Izvoru života. Kada je Isus oslobodio majku, ona je primila Isusa i mogla je prihvatiti i sina.

Lazar, Marta i Marija

Možda je najbolji primjer uskrisenje Lazara. Iz teksta je vidljivo da su Marta, Marija i Lazar htjeli Isusa samo za sebe i na određeni način bili su posesivni. Isus ne dolazi odmah na njihov poziv, već govori da ta bolest nije na smrt, već na slavu Božju. Kako, kada je Lazar umro? Odlazeći u Betaniju Isus riskira život, jer su ga prije toga htjeli ubiti. Ključno pitanje ovdje je – gdje sam ja duhovno mrtav? Što je sve u meni mrtvo? Emocije, dijelovi duše? Bog želi oživjeti to mrtvo u nama! Nadalje, gušim li ja druge? Zarobljujem li druge pričom ili šutnjom? Jesam li i ja, kao Lazar i sestre, uzeo Isusa samo za sebe? Je li odlazak na Misu samo za mene, ili da li drugi imaju koristi od mog odlaska k Bogu? Imam otvorena vrata za druge? Širim li prihvaćanje ili sumnju? Jesam li i sam radostan, ili je taj dio mene mrtav? Neka to Gospodin u nama iscijeli i uskrisi.

Nakon zajedničke molitve krunice i svete mise, uslijedilo je slavljenje i koncert kojim je susret završio. 🙂

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr