Tko sve Isusu namješta klopku

Čuli smo svima znanu klopku koju postavljaju Isusovi protivnici. Vrijeme kad se ovo odvijalo jest negdje nakon Cvjetnice i prije Pashe. Sav je grad uskomešan, nabrušen protiv Rimljana, Pilat je umarširao sa svojim trupama u grad za blagdan da održava red i mir. Tlo je užareno, politički naboji prisutni, a Isus kao stranac iz Galileje nalazi se između svih fronti i stranaka. Mrze ga herodovci, isto tako i farizeji, književnici, saduceji, a poglavito Veliko vijeće i svećenstvo. Nepoželjan je u gradu i zato se urotiše svi protiv njega, i dojučerašnji najljući neprijatelji. Stoga mu stavljaju klopke, žele ga uhvatiti u riječi. „Smijemo li – trebamo li davati caru porez ili ne?” Odgovori li Isus s ‘da’, s njime je gotovo u očima naroda. Mesija koji paktira s Rimljanima ne može biti Mesija. Odgovori li s ‘ne’, svrstava se u buntovnike i prevratnike te time potpada pod rimsko zakonodavstvo koje s buntovnicima obračunava na krajnje okrutan način, smrtnom kaznom na križu.

Isus ne odgovara ni s ‘ne’ ni s ‘da’, nego…

Isus se suočava sa svjesnim otporom prema svojoj osobi. Znao se on suočiti s protivnicima, svjesno, jasno, odlučno, oštro, umno, pronicljivo. Zadivljuje nas upravo ta Isusova pronicavost u odlučnom trenutku, kad odgovara bez okolišanja, pogađa ‘u sridu’, neovisno o tome je li riječ o pravom ili lažnom pitanju. Protivnici ga žele uhvatiti u klopku. Pitanje poreza nemoguće je odgovoriti s jednoznačnim ‘da’, inače bi sve imao protiv sebe, sve koji imalo domoljubno misle. Ne može reći ni ‘ne’ jer bi ga odmah prijavili rimskoj vlasti. Isusov odgovor nije izbjegavanje, nego je istodobno i jednoznačan i jasan. Ako je na slici carev lik, onda dajte njemu što mu dugujete. Stvar je davno, davno već odlučena, pa čemu onda mrcvariti s izlišnim pitanjima.

Isus odgovara savršenom mjerom mirnoće, opuštenosti, slobode i neovisnosti. Ne odgovara apstraktno, nego krajnje konkretno. Istina je konkretna, stvarna. Ona ide u detalje. Stoga je i govorio onako detaljno u svojim prispodobama uzimajući cjelokupnu čovjekovu stvarnost u svoj vidokrug. Zato se i smije reći: Ljubav je konkretna. Istina je konkretna. Bog je konkretan. I put do Boga nikada nije put apstrakcije, nego konkretnih koraka.

Isus vladarima skida krunu s glave

Traži novčić – denar. Na njemu je lik Tiberija koji se proglasio bogom, božjim sinom. S jedne strane njegov lik, s druge natpis: Pontifex Maximus – Veliki svećenik. Za Židove – vjerne i odane Zakonu – čista bogohula. Traži da još i pročitaju što piše. Čitaju mu. I jasni Isusov zaključak: Ako sa sobom nosite ono što je došlo iz careve blagajne i riznice, što je skovano u Rimu, onda vratite to onome kome pripada. Dakle, porez caru carevim novcem. Ali taj car nema nikakvih božanskih svojstava. To je bogohula. Ne može on tražiti ono što nije njegovo. Njemu pripada novac i ništa više. Tu su mu postavljene jasne granice, već ovdje na zemlji. Ne može on iziskivati za sebe neke božanske, nadljudske povlastice.

„Isus skida caru metafizičku aureolu slave s glave. Pred njegovim nemilosrdnim realizmom rasplinjuje se sva ona pusta romantična maskarada koju ljudi izvode već pet tisuća godina sa svojim okrunjenim glavama, sve što nosi ime carske apoteoze i metafizike kraljevstva, ali isto tako i sve što se ‘krsti’ imenom ‘po Božjoj milosti’ ili se zove političkom religijom” (E. Stauffer). To i jest onda pravim razlogom da ga se kasnije optuži kako taj isti Isus buni narod (Lk 23,5)

Plaćaš li Bogu ‘porez’ koji si mu dužan plaćati?

Ali nije odlučeno na drugoj razini, nije odlučeno spram slike koju nosite sami u sebi. Naime, vi ste svi slika i prilika živoga Boga. Kao što ona kovanica nosi mrtvu sliku nekakva cara iz Rima koji ga je dao iskovati u svojim novčarnicama, tako je Bog u svakoga od vas utisnuo svoju bit, svoju sliku. U naša srca i naše biće. Mi smo i ostajemo zauvijek Božje vlasništvo. Plaćate li vi Bogu ‘porez’, pristojbe koje od vas traži? I koje ste mu dužni plaćati? Plaćate li na ispravan način? Nakana mi je podsjetiti vas upravo na to.

I u jednom trenutku ispitivači postaju ispitanici, pred njih se stavlja veliki upitnik. Upitnik na najvišoj razini. Ostajete dužni odgovor. Isus ih razobličuje. Poruka je jasna: Nosite u sebi Božju ‘sliku i priliku’. Stoga vratite Bogu ono što je utisnuo u naše srce, u tvoje i moje srce. I tako ćemo biti Božje vlasništvo, Božja svojina.

Čiju sliku nosim?

Isus tako mirno zaobilazi ovu klopku, s velikom dozom humora, ali i ozbiljnosti. Što je sa slikom Boga u svakome od nas? Ne zaboravimo Boga u svemu ovome, ne zaboravimo čiju sliku u sebi nosimo. Čovjek ne smije prema Isusovu poimanju nikome i ničemu robovati. Novac ne smije postati idolom, fetišom, nego ostaje samo sredstvo državne blagajne. A sam Isus nije ništa primio od cara pa mu zato ništa i ne duguje. On ima samo nebeskoga Oca kao Gospodara.

U malo kojem prizoru u Markovu Evanđelju imamo Isusa tako krajnje opuštena, gdje cijelom situacijom gospodari, kako tu smrtnu klopku vješto zaobilazi. Kao da im veli, tražite li Boga, njegova ste svojina. Državna vlast nema nikakvih nadljudskih prerogativa, nema na sebi ništa velika, uzvišena, čemu bi se čovjek trebao diviti ili klanjati. Isus gospodari situacijom, nameće svoje misli i svoju taktiku, izbjegava smrtnu opasnost na ironičan način i s velikom dozom humora. Svojom je riječju dotukao farizeje i herodovce u njihovoj prljavoj namjeri.

Autor: (Medjugorje.hr; Book.hr)

Priredila Martina vidaković