Sveti Bruno je rođen oko 1030. u Kölnu, gdje je i zarađen za svećenika kojih 25 godina poslije. Bio je veoma cijenjen kao profesor teologije i slobodnih vještina (gramatika, retorika, logika, filozofija…), ali ga je mučila ondašnja razuzdanost i svjetovnjački način života koji su karakterizirali mnoge svećenike. Zbog toga se 1084. godine povukao u samoću i živio pustinjačkim načinom života nedaleko od francuskog grada Grenoblea, u alpskom mjestu Chartreuse, izgrađujući svoju duhovnost i na takav način se predavao Božjoj ljubavi.

Mučila ga je razuzdanost koja je karakterizirala mnoge svećenike. Zbog toga se povukao u samoću i pustinjački način života

Zajedno sa šestoricom istomišljenika i uz potporu biskupa Grenoblea, osnovao je ondje iste godine prvi kartuzijanski samostan. Za razliku od mondenog načina života svećenika i redovnika, kartuzijanci su živjeli strogim životom, u siromaštvu, postu i molitvi, a posebno ih je karakterizirala marljivost u prepisivanju starih rukopisa, što im je i bio glavni izvor prihoda.

Godine 1090., na poziv pape Urbana II., svoga nekadašnjeg učenika, odlazi u Rim i postaje papin savjetnik. Međutim, kako je njegov život sav bio prožet duhovnošću, pokorom i molitvom, na takvom mjestu nije dugo ostao, niti je htio primiti nadbiskupsku čast, nego se ponovno povukao u samoću, ovoga puta u pustinjski kraj u talijanskoj Kalabriji. Ondje je 1095. god., u mjestu koje po njemu nosi naziv Serra San Bruno, izgradio drugi samostan, koji je posvećen sv. Stjepanu, a u njemu je kasnije – 6. listopada 1101. god. sveti Bruno i preminuo.

Štuje se kao zaštitnik opsjednutih osoba i oboljelih od kuge

Godine 1514. svetim ga je proglasio papa Lav X., a štuje se kao zaštitnik opsjednutih osoba i oboljelih od kuge.

Danas u svijetu postoje tek 22 kartuzijanska samostana, od kojih su 5 ženskih, s ukupno oko 380 redovnika i redovnica, a za naša područja je posebno značajan kartuzijanski samostan u slovenskom Pleterju, utemeljen 1403. god., gdje ima i hrvatskih redovnika.

Kartuzijanci slove kao jedan od najstrožih redova u Katoličkoj Crkvi, a svoj život provode u kontemplaciji, šutnji, izraženoj duhovnosti i molitvi, živeći u klauzuri, odvojeni od drugih ljudi. Obično se bave obrađivanjem zemlje, uzgojem voćnjaka, povrtnjaka, vinograda, kao i proizvodnjom meda, vina, soka, rakije i sličnih proizvoda. Hrane se kruhom i povrćem, a za piće im služi voda.

»Tvorac je svemira svakoga od smrtnika pozvao u život, da po zaslugama primi nagradu slave u nebeskim stanovima. Blago onome koji onamo neprestano upire pamet te budan izbjegava sve što je grešno.« (sv. Bruno)

Izvor: Laudato.hr; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.