Osobni razvoj

OPASNOST VJERSKOG FORMALIZMA
Fra Josip Vlašić: Koja je razlika između ‘pobožnih’ i ‘duhovnih’ ljudi?
„Pobožan je čovjek možda lijep za vidjeti, a duhovan je čovjek dobar za živjeti s njim…“

Fra Josip Vlašić: Koja je razlika između 'pobožnih' i 'duhovnih' ljudi?
Fra Josip Vlašić: Koja je razlika između 'pobožnih' i 'duhovnih' ljudi?

‘Pobožni i duhovni’ ljudi

Imao sam u svojoj blizini pobožne ljude. Čak i jako pobožne ljude. Promislio sam o njima. Mole. „Idu u crkvu“ – što se ono kaže. Često govore o vjerskim temama. Pjevuše duhovne pjesme. Često su na duhovnim obnovama i hodočašćima. Među njima sam susreo one koji tako zrače dobrotom i ljubavlju. Lagani su. Dobronamjerni. Pozitivni. Otvoreni. Velikodušni. Imaju srce široko za druge. Prepoznaju priliku kada mogu pomoći. Ne tuže se i ne plaču nad sobom. Ne bave se drugima. Pogotovo ne njihovim grijesima. Ti ljudi su sveti. Uistinu su duhovni! Susresti te ljude za mene je povlastica. Bogatstvo. Osvježenje. Ma, godišnji odmor!

Samo ‘pobožni’ ljudi

Međutim, među pobožnima sam susreo i one koji su samo pobožni. I oni mole. Idu u crkvu. Vole govoriti o duhovnim temama. Pogotovo vole govoriti o đavlu i zlu, opsjednućima, ozdravljenjima itd. Uživaju ‘braniti vjeru’. Vrlo su aktivni. Sve je to super. No, problem nastaje kada se radi o konkretnom životu. Vrlo često imaju problem u odnosima s drugima. Nerijetko su opsjednuti misijom da drugoga obrate, drugome mijenjaju uvjerenje, njegove postupke, osude. Teško drugoga prihvaćaju. Negativni su. Lako i brzo sablazne se nad tuđim grijehom. Strogi su.

„Njihova pobožnost nije preobrazila njihov duh…“

Da se razumijemo, nije to zbog toga jer su pobožni. To je zbog toga jer njihova pobožnost nije preobrazila njihov duh. Odnosno, jer se još uvijek nisu obratili. Obraćen čovjek je onaj čije čovještvo prožima Duh Sveti, do te mjere da njegov život plodi njegovim plodovima: ljubavlju, radošću, mirom, velikodušnošću, dobrotom, blagošću, krotkošću, strpljivošću, uslužnošću… Pobožan čovjek to ne mora biti. On može svoj život pretrpati različitim vjerskim aktivnostima (uh, ovo zvuči jako nezgrapno!), ali da sve to ne dotiče njegovu nutrinu. On je pobožan, i dosta!

Koji je cilj duhovnog života?

Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim djelima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo duhovni. A to nije lako. I to se ne postiže brzo! Biti pobožan je lako. I to se može relativno brzo postići. Da postaneš pobožan ne treba ti puno. Najvažnija je disciplina. Još ako se u tu disciplinu upetlja strah od pakla i ako čovjek postane barem malčice samodopadan, vrlo brzo će se postići aktivan pobožan život.

Opasnost vjerskog ‘formalizma’

Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Na van sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusovog vremena. Bili su jako pobožni. No, nisu bili duhovni. I Isusu je to bio problem. Tj. oni su mu bili problem.

Ima jedna stvar koju sam primijetio. Ljudi koji nisu pobožni na ‘redovit način’ tj. koji ne prakticiraju redovite vjerske aktivnosti, a dobri su; tako su dobri prema drugima. Toliko dobri da pomisliš na Boga kada s njima govoriš ili kada ti oni nešto čine. I pomisliš da Bog upravo tako postupa. Jesu li oni duhovni? Pobožni sigurno nisu! Duhovni? Mislim da jesu!

„Pobožan je čovjek možda lijep za vidjeti, a duhovan je čovjek dobar za živjeti s njim…“

Pobožni čini ne čine nužno čovjeka duhovnim. Pobožnost je sredstvo, duhovan život je cilj. Pobožan čovjek je možda lijep za vidjeti, a duhovan čovjek je dobar za živjeti s njim. Draži su mi duhovni, nego pobožni. Da bismo postali duhovni, ne trebamo prestati biti pobožni. Da bismo postali duhovni potrebno je dopustiti Bogu da njegov Duh postupno preobražava naše čovještvo. Tada ćemo uzmoći biti i pobožni i duhovni u isto vrijeme. A to je lijepo!

Da se razumijemo, taj pobožan čovjek kojeg sam upoznao i nad čijom pobožnošću sam promišljao jedan je fratar kojeg prilično dobro poznam. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovan. Htio bi on! Vjerujte mi!

Autor: fra Josip Vlašić (Radio Međugorje; Book.hr)

Priredila Gabriela Jurković

Izdvojeno

PRELISTAJ BOOK

Ponuda

2.5571558475494