Foto: Shutterstock

Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da imam važnu vijest za nju. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj reći. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se zapliće. Osjećao sam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupio sam snagu i uspio izgovoriti: „Želim da se razvedemo…”.

„Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njezin plač…“

Prešle su te teške riječi preko moga jezika i ranile moju slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima veća je od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto?”. Njezino sam pitanje zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njezin plač. Poluglasno je rekla: „Pa ti nisi čovjek!”. Cijelu je noć plakala i vjerojatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako reći da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Točno je da među nama više nije bilo one ‘stare’ ljubavi.

Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 posto dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i poderala. U braku smo već 10 godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno kidanje papira prihvatio sam kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje me namjere ništa ne može odvratiti. Volim Jane i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Ono što sam tjednima planirao, počelo se ostvarivati.

„Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi…“

Navečer sam se kasno vratio kući. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav sam dan proveo s Jane i umorio sam se. U ponoć sam se probudio i vidio da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj pa sam ponovno zaspao. Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona te noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim još jednog zajedničkog mjeseca. Tražila je da u tom razdoblju, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par.

To je obrazložila činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na to. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro radim ono što sam učinio prvo jutro u našem bračnom životu. Tražila je da ju svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan. O tim čudnim uvjetima obavijestio sam Jane, a ona je podrugljivo primijetila kako je to njezin posljednji, bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka. Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, probudili su se moji osjećaji prema njoj. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka s ovom ženom izašao je na površinu.

„Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami!?“

Naš je sin vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: „Tata nosi mamu!”. Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami!? Ne zna koliku joj bol nanosim. Prenio sam ju kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije 10 godina. A ona je zatvorila oči i prošaptala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu”. Klimnuo sam glavom, potvrdivši da neću. Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom smjeru; ja sam sam u autu, a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da ju ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti.

Sljedećeg dana, dok sam ju nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam kako sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i činim li joj nepravdu!? Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva je žena pravo blago.

Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su…

Osjećaji su svakim danom postajali snažniji. Jane o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja supruga bila je sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka. Jednog dana promatrao sam ju dok je tražila odjeću da se obuče. Sva joj je odjeća bila velika. Tada sam znao da mi je lako nositi ju zato što je smršavila. Kada sam ju posljednje jutro uzeo u naručje, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš je sin već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam ju na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam ju da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i koliko mi značiš!”

Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do Jane. Pred njenom sam kućom istrčao iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovno promijenio svoju odluku. Jane me je čekala pred svojim vratima sa osmjehom na licu. Rekao sam: „Jane, žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!”. Moje su je riječi izbezumile. Ostala je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan!?” Ponovo sam se ispričao, a ona me je ošamarila i zalupila kućnim vratima. Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ i lijepo djelo.

„Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi…”

Nosio sam ju na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se od Jane, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi. Svratio sam u cvjećarnicu da kupim supruzi buket cvijeća. Prodavačica me je upitala: „Što ćemo napisati na podsjetnici?”. Sav sretan rekao sam: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi”. Požurio sam kući da ju obradujem. Ušao sam u njenu sobu, ali… Moja draga supruga ležala je nepomično. Napustila je ovaj svijet. Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me je kao grom iz vedra neba!

Zato je ona onako naglo oslabila. Poštedjela me je brige i tuge, a ja sam ju povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti. Znala je da na ovom svijetu neće dugo ostati pa je željela našeg sina poštedi trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu. Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu garancija za sreću u braku. Sitnice čine život i ljude usrećuju.

Nađite vremena za svog životnog suputnika/suputnicu. Nadam se da će netko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ovo moje svjedočanstvo spasiti neki brak i neku obitelj.

Nepoznati autor

Izvor:  Novizivot.net