»„Nema čovjeka, niti ga je bilo, niti će ga biti, za kojega on nije trpio” (DS 624). Tu je milost Krist darovao svakom čovjeku, pa i najvećem grešniku, čak i onomu koji ne pripada Crkvi«

Kad molimo za zdravlje, trebamo vjerovati da ono već postoji

Potrebno je pronaći jamstvo da ono što u molitvi tražimo, već negdje imamo, tj. da rezultat naše molitve postoji već prije nego što smo i počeli moliti. Pogledajmo Božju riječ:

„Zato vam kažem: Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam.” (Mk 11,24)

„Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (1 Iv 5, 14-15)

Ono što bolesnik molitvom želi dobiti jest zdravlje. Isus nam preko pera evanđelista Marka govori kako, kad molimo za zdravlje, trebamo vjerovati da ono već postoji i tada će se posredstvom Duha Svetoga manifestirati u našem tijelu, ili u našem duhu ili u našoj duši ‒ ovisno o tome za koju vrstu zdravlja molimo. Apostol Ivan kaže to isto, jedino što kategoriju vjere izjednačuje sa znanjem. Obojica dakle tvrde da, molimo li za svoje zdravlje, molimo za nešto što već imamo, tj. za nešto što nama kao baštinicima i pripada. Jednostavnim jezikom rekli bismo da molimo za nešto što je naše, tj. što nam pravno pripada, ali smo to izgubili ili nismo uopće zadobili, tj. nismo se počeli koristiti time. Pogledajmo sada važeće „dokumente” koji dokazuju naše vlasništvo nad zdravljem koje tražimo.

Evo važećih „dokumenata” koji dokazuju naše vlasništvo nad zdravljem

„A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna ‒
radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.” (Iz 53,4-6)

…on koji „osobno” u svom tijelu naše „grijehe uznese na križ” da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim “ste modricama izliječeni”. (1 Pt 2,24)

Tu je milost Krist darovao svakom čovjeku, pa i najvećem grešniku, čak i onomu koji ne pripada Crkvi!

Istinu da nas je na križu Isus oslobodio od svake bolesti, tj. podario nam zdravlje umjesto bilo koje bolesti, izrekao je Bog na usta proroka Izaije već mnogo stoljeća prije rođenja Isusa Krista. To potvrđuje i apostol Petar, Kristov namjesnik na zemlji nakon Isusova uzašašća i ustanovljenja Crkve. Ako malo bolje pogledamo retke što ih je napisao Izaija, primijetit ćemo da on govori u prošlom vremenu, tj. o stvarima koje su se već dogodile. Tako kaže da je Isus već sve naše bolesti ponio, da je sve naše boli već na sebe uzeo i da su njegove rane te koje su nas već iscijelile, i to od svake bolesti bez obzira na to kako se naša bolest zvala i bez obzira na to što medicina kaže o njoj. On je već sve to za nas učinio na križu. Sinoda u Quiercyju kaže: „Nema čovjeka, niti ga je bilo, niti će ga biti, za kojega on nije trpio” (DS 624). Tu je milost Krist darovao svakom čovjeku, pa i najvećem grešniku, čak i onomu koji ne pripada Crkvi. Svakomu tko bi htio kazati da se onima koji su izvan Crkve (ne pripadaju joj, ili su pod izopćenjem) ne može dati nikakva milost, treba reći da je takvo mišljenje osudio još papa Klement XI. 1713. godine (DS 2429).

Isus nije pristran – zdravlje stoji na raspolaganju svima nama!

Predivno je otkriće da zdravlje stoji na raspolaganju svima nama, jer Isus je izričito rekao da nije pristran, odnosno da nas sve ljubi potpuno jednakom ljubavlju. Ljubav prema bližnjemu tu dostiže vrhunac. Kako? Pa svatko tko vjeruje može posjetiti nekog teškog bolesnika i „dati” mu njegovo zdravlje, tj. uzeti zdravlje iz riznice Božje i predati ga bolesniku da ozdravi. Ako doista već posjedujemo tu snagu i osjetimo da nas Bog šalje, ozdravimo tog bolesnika pa bio on najgori grešnik, krivovjerac ili možda pripadnik neke druge religije, jer tako ćemo ga dovesti Bogu. Treba pristupiti potrebnom, dovesti ga spasenju. Da, ako smo sinovi, onda smo i baštinici, a baštinicima pripada sve što je u testamentu zapisano.

Sveto pismo nam govori kako baštinik mora biti punoljetan kako bi baštinu baštinio u potpunosti (usp. Gal 4,1-2). Jesmo li po sakramentu potvrde postali punoljetni? (…)

Ulomak iz knjige „Karizma vjere – vjera je…” autora Josipa Lončara. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.