Zbog svih tih događaja postajemo bogatiji i snažniji u vjeri

Puno situacija u životu djeluje na nas, kao boravak u kitovoj utrobi iz priče o Joni, poput groba. Takav život izgleda kao intenzivan trening koji nas priprema za stvarni dan naše smrti. Zbog svih tih događaja koji lede krv u našim žilama, postajemo bogatiji i snažniji u vjeri da će nas Isus, isto onako kako nas je izbavljao iz svih tih teških životnih kušnji, jednoga dana isto tako izbaviti kad se bude gasila svijeća našega života. Svaka životna situacija skriva u sebi prisutnost Božju, i ako vjerujemo i nikada ne sumnjamo u to, Gospodin će nas uvijek i na vrijeme izvući pa makar dosegli i samo dno provalije.

Teške situacije – prilika da otkrijemo smisao života

Kako se osjećaš kada trebaš sresti čovjeka koji je tvoj najveći neprijatelj? Kakvi se osjećaji prema Bogu javljaju u tvome srcu kada shvaćaš da si osuđen i prepušten na milost i nemilost svome životnom neprijatelju? Sigurno misliš da te je Bog napustio i sada si prepušten samo neprijatelju. No, je li uistinu tako? U svome sam životu puno puta doživio da su u jednom trenutku moji neprijatelji postali moji prijatelji i obrnuto. Sudbina svećenika je neprestani gubitak prijatelja i „stjecanje“ neprijatelja. Teško je to za osobni mir, ali dobro za vjeru. Vjera se rađa iz zapanjenosti, smrtnoga očaja, straha. Ne vjerujem da Bogu jako vjeruje onaj koji se nikada nije smrtno uplašio! Osim toga, treba razlikovati dvije vrste smrti: umiranje za druge, kada se daje svoj život i sebe drugima i s druge strane, bijeg pred davanjem sebe, svoga života za druge. U ovome posljednjem slučaju ulazimo u smrt koja može postati smrću vječnom. Bijeg od križa je uvijek bijeg u grijeh, a to znači u smrt koja nikome ništa ne daje i jest propast, gubitak Spasenja. Isus, svojom smrću na Križu darovao nam je život vječni i u tome događaju ostavio nam je uzor umiranja za spas drugih. Kada bježimo od toga, gubimo blizinu Njegove milosti, a naš život je u smrtnoj opasnosti, ugrožen grijehom. Neki govore da je njihov grijeh njihov križ, ali nije tako. U biti on je bijeg pred križem. Biblija kaže da Bog neće smrti grešnika, a to znači da će učiniti sve da grijeh ne postane našom smrću. Gospodin se često odlučuje na „očajnički korak“ koji ima za cilj „smrtno nas prestrašiti“. Čini to kako bi probudio u nama vjeru pa makar i u zadnjem trenutku, kada smo već iznad provalije, pruža svoje milosrdne ruke da nas prihvate. Sa sigurnošću možemo reći: u mnogim situacijama koje smo u životu doživjeli, Bog nas je stavljao u vrlo teške i opasne situacije, ali uvijek je to činio zato da probudi u nama vjeru, žalost radi grijeha i nauči nas umiranju za druge, po čemu postajemo slični samome Isusu i, na kraju krajeva, otkrivamo smisao života.

Samo posebni doživljaji čine iz običnih ljudi posebne ljude

Događa se da takvo buđenje nastupa nakon životnih katastrofa, bolesti, nesreće, kada nas napuste bliske osobe, uslijed samoće, prijevare… što u konačnici postaje blagoslovom. Svi ti događaji uče nas ipak nešto više, osim samo pameti: uče nas poslušnosti prema Riječi Božjoj.

Samo u toj poslušnosti skrivena je prava sreća! Samo posebni doživljaji čine iz običnih ljudi posebne ljude. Vezano uz to, ne jedanput, sjetim se onog događaja iznad rijeke Jabbok. Opet je riječ o Jakovu. Često se toga sjetim. Ne postoji valjda niti jedno moje opširnije izlaganje u kojemu se ne vratim na tu scenu iz Svetog Pisma. Ona odlično oslikava naša životna bježanja i strahove. Tko zna kako bi reagirao Ezav da je vidio sretnog i zdravog Jakova? No, kada je vidio šepavoga i protjeranog brata, u njegovom srcu se ipak rodilo sažaljenje. Uz to, noć koju je proveo boreći se s anđelom, ostavila je na Jakovljevu licu tragove umora i patnje. To je zasigurno učinilo i pomoglo da se u Ezavu probudi sažaljenje prema bratu kojemu se odlučio osvetiti. Postoje patnje koja nam pomažu u postizanju sreće. Stoga, kada je Jakov vidio Ezavovo lice na kojemu se rodio i ocrtavao osjećaj samilosti i milosrđa, osjećaj koji najbolje karakterizira samoga Boga, učinilo mu se da vidi nadljudsko biće; naime, u toj sceni upravo je riječ o „licu nebesnika“ (licu Božjem). „Ali Jakov odvrati: ‘No, ako sam našao milost u tvojim očima, onda primi dar od mene! Jer gledam u tvoje lice kao što se gleda u lice kojeg nebesnika, i ti me tako lijepo dočeka“ (Post 33,10).

Oni zbog kojih podnosimo pakao, najviše nam približavaju nebo

Svi oni zbog kojih podnosimo pakao, najviše nam približavaju nebo. Jakov nije lagao, niti se htio nekome svidjeti. Bio je to najteži susret u njegovom životu: susret s najgorim protivnikom, sa smrtnim neprijateljem. U noći u kojoj se borio s anđelom, i ostao šepav, malo je nedostajalo da umre od straha. Sada, susrećući svoga neprijatelja i brata, osjećao je prisutnost i blizinu Božju. Dessler piše o tome susretu: “U jednoj takvoj, sasvim običnoj ljudskoj situaciji, Jakov se izdigao na višu razinu ljudskog duhovnog života, ugledati najljućeg neprijatelja i njegovo oružje, a u svemu tome vidjeti prisutnost Božju, prisutnost Onoga koji odlučuje o tijeku povijesti! Iza svih ljudskih postupaka stoji Bog koji sve prilagođava svome planu.“ Veliko je to otajstvo (tajna) kada brat, koji je smrtni neprijatelj, učini da u konkretnome događaju primijetimo prisutnost Božju!

Kako je to silna zagonetka, tajna, kada u ocu pijancu vidimo većega stranca nego u osobi ubojici, a ipak zahvaljujući takvoj osobi, ocu pijancu, možemo otkriti Božje očinstvo. Kakva je to velika zagonetka, tajna, kada žena ima muža koji joj je bliži od brata, pa ga izgubi ili biva prevarena, a onda radi siline tuge i osjećaja gubitka stojeći pred Isusovom slikom u crkvi, sva u suzama spozna Otkupitelja kao onoga koji joj je bliži i od muža. Kakva je silna tajna skrivena u situaciji kad majka svojim prijateljicama iznosi najintimnije tajne svoje kćeri, čak je i iz kuće tjera, a istovremeno sama kći doživljava istinsku brigu Majke Marije.

Oni koji su nas najviše ranili, otvorili su naše duše za iskustvo Božje prisutnosti

Bez nesreća i razočarenja koje doživljavamo od najbližih, nemoguće bi bilo otkriti sreću koja dolazi s Neba! Sudeći prema tome, mržnja je potpuno nepotrebna jer se u konačnici pokazuje da oni koji su nas najviše ranili, istovremeno su otvorili naše duše za iskustvo Božje prisutnosti, i koje sigurno ne bismo doživjeli da nismo doživjeli nepravde s njihove strane. Psalmist piše da su naši neprijatelji ujedno i naši dobročinitelji. Jakov je zahvaljujući Ezavu susreo anđela koji mu mijenja ime, a prepoznao je i Lice Gospodnje kroz svoga brata i neprijatelja. „Gospode, Bože moj, ako sam to učinio, ako postoji nepravda u mojim rukama, ako sam zlim platio onomu koji je sa mnom u miru, ili sam bez razloga pustio da pobjegnu svoje protivnike – tada neka neprijatelj goni moju dušu i neka je stigne, neka prezre na zemlji život moj i neka moju čast pusti prašini“ (Ps 7,4-6). Psalmist svoga neprijatelja vidi kao svoga dobročinitelja. I to je velika tajna. Jona je, samo zahvaljujući moreplovcima koji su ga bacili preko palube broda, dovršio misiju i obratio se, i zahvaljujući „čudovištu“, kitu koji ga je progutao počeo je istinski moliti. Zahvaljujući „životnoj oluji“ probudio se iz mirnoga sna. Što je onda u stvari dobro za čovjeka, a što loše, ako upravo neprijatelji postaju dobročiniteljima, a smrtna opasnost budi u nama život? Znaš li tako gledati život da u najtežim trenutcima koji nam se čine kao smrtna opasnost vidiš Lice Boga koji nam donosi Spasenje? (…)

Ulomak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog Zašto Bog dopušta patnju?. Više o knjizi možete saznati OVDJE. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Martina Vidaković; Book.hr