Foto: Shutterstock

Roditelji su me odgajali da budem strpljiva, da se nikada ne guram, i da budem pristojna. Kako sam odrastala, čekajući u raznim redovima, primijetila sam da neki ljudi dođu poslije mene, a ipak dođu na red prije mene. I to me u početku znalo strašno nervirati… Jer i ja bih rado imala neku tetu, strinu, strica koji će me progurati da ne moram vječno čekati kao i svi ostali oko mene…

A onda sam čula evanđelje u kojem Ivan Krstitelj krsti na rijeci Jordanu.

Isus je čekao, zašto onda ne bih i ja?

Svećenik nam je, propovijedajući o tom evanđelju, svratio pozornost na to kako se Isus nije gurao prilikom čekanja na red da se krsti. Svećenik je to potkrijepio sjajnim riječima: „Molim vas, zamislite: Bog stoji u redu da se krsti! On koji je dao svu puninu tom sakramentu, strpljivo stoji u redu sa svim ostalim grješnicima. Ne viče, ne traži svoje pravo već strpljivo stoji i čeka.”

Nakon toga odluka je bila jasna – strpljivo ću čekati na svoj red ma o čemu da se radilo. Bilo da je riječ o redu za sv. Ispovijed, o redu u bolnici, pošti, ljekarni, knjižnici, zaposlenju itd.

Što sve možeš raditi dok čekaš na red

Šutim i čekam. Kad sam extra dobre volje, postane mi i smiješno kako ljudi reagiraju na one koji se „usude” doći zadnji, a ipak dođu na red prije svih nas, jer eto, imaju „vezu” (što god to značilo…)

Iako imam prijatelje i u državnim institucijama i u zdravstvu i praktički nikad ne bih morala čekati na red, ipak radije biram čekanje. Zašto? Vježbam se u strpljivosti i poniznosti. Usto volim čitati dobru knjigu kad čekam na red. Ako nemam knjigu pri ruci, onda u sebi molim na razne nakane i uvijek to za mene bude izvrsno iskorišteno vrijeme.

Podijelit ću s vama svježe iskustvo o tome kako onima koji prijateljuju s Isusom iz Nazareta doista ne treba nikakva veza ovdje „dolje”.

Nemam nikakve „veze” pa tako nemam ni šanse…

U mom je gradu bio raspisan natječaj za asistenta u nastavi. Zove me moja posrednica sa Zavoda za zapošljavanje… Žena je izuzetno uporna, zove na fiksni broj, na mobitel, a onda šalje e-mail. Imam, kaže, prednost pred ostalim kandidatima jer imam završenu edukaciju a imam i iskustva u radu. Iskreno? Nisam imala volje ponovno se vozikati do grada, po stoti put rješavati sve papire, kopirati ih i ostalo da bih, po ne znam koji put, ‘izvisila’. Ipak, odlučila sam javiti se na natječaj, zato što je ova žena bila toliko uporna.

I, naravno, završili su natječaji za sve škole na području grada i ne stiže mi nikakav odgovor. A onda, „već” 15 dana nakon što je natječaj završio, dobivam odgovor. E-mail dobivam u nimalo normalno vrijeme, u 20:02. Odmah sam zaključila da je zaposlenje očito ponovno išlo po političkoj podobnosti i vezi, jer tko normalan šalje e-mail za ovako ozbiljnu stvar u tako kasni sat? Znamo da ustanove preko kojih se natječaji provode ne rade duže od 16 sati. Naljutila sam se, opet su napravili budalu od mene. Onda sam to sve prepustila u Božje ruke, nisam više imala snage ponovno gubiti živce na istu stvar. Ali ipak, u ponedjeljak ujutro poslah e-mail svojoj posrednici na Zavodu za zapošljavanje. Pojašnjavam joj situaciju i dokazujem kako ja koja nemam nikakve „veze” ni političke podobnosti provjereno nemam ni šanse za zaposlenjem. Bila sam doista razočarana i ogorčena. Za 20-ak minuta zvoni mi mobitel. Glas s druge strane kaže da je to ravnateljica jednog dječjeg vrtića i da su joj javili kako imam iskustva u radu i da bi oni trebali asistenta za dijete s posebnim potrebama. Zatečena sam. U mojoj se glavi vrti rečenica: „No dobro, kaj sad? Pa ja se nisam javila za vrtić! Već imam iskustvo u vrtiću. Hoću konačno u školu!” Žena s druge strane pita mogu li popodne doći na razgovor. „A dobro, neću sad cendrati”, mislim si i potvrđujem da ću doći.

Ravnateljica me je primila izuzetno ljubazno i, nakon što me je zamolila da malo pričekam, ubrzo je ušla u prostoriju s djetetovom majkom. Osjećala sam se malo neobično u toj ‘ulozi’… Pitale su me za radno iskustvo, kakve je poremećaje dijete imalo, kako je uspjela socijalizacija. Sve sam im ispričala bez grča; nije uopće bilo frke jer sam osjećala da je ovdje na djelu sam Bog. Kad je razgovor završio, ravnateljica me je upitala bih li mogla doći u vrtić idući dan da me dijete vidi, da majka vidi kako se ophodim s djetetom itd. Prihvaćam i to, i pitam se u čemu sam se to ovako naglo našla.

„Jeste li s radom spremni započeti idući dan?”

Idući dan… I u tom su vrtiću tete jako ljubazne i pristupačne. Ovo je dijete već tamo i u rukama je još jedne kandidatice za radno mjesto – mlade studentici za koju je evidentno da ima volje i ljubavi za ovaj posao, a uz to i studira taj smjer. Shvaćam koliko su mi male šanse… No, majka u jednom trenu izjavljuje: „Cure moje, meni vam je baš teško. Vidim da ste obje super i drago mi je da sam se odlučila za vas dvije. Inače, konkurencija vam je bila prilično jaka, samo da znate…” Blijedo gledam: ni pojma nisam imala da sam se nalazila u nekoj bijesnoj utrci za ovo radno mjesto. Studentica i ja govorimo majci da se ne mora opterećivati, da će ona, kao majka djeteta, odlučiti najbolje. Još sam nadodala da, što se mene tiče, slobodno uzme studenticu jer znam da studentima posebno treba novac. Cura se na to nasmijala i rekla da nema veze, da ja ipak imam više iskustva, i da se pomalo i plaši jer na dijete treba posebno paziti – valja paziti da je netko ne lupi po glavi ili da se sama ne udari, treba pomoć kod hodanja itd.

Istog dana popodne nazvala me ravnateljica vrtića i upitala me jesam li spremna s radom započeti idući dan u 7 sati. Iznenađena odgovaram da mogu ako treba, a tek onda, kao da sam se probudila, upitam: „Čekajte, majka se odlučila za mene?!” Žena odgovara: „Da, izabrala je Vas. Budite nam dobri i vidimo se sutra.”

Ne, ovo se ne događa zapravo! Zar ja, bez ikakve političke podobnosti, bez ikakve veze, stvarno dobivam ovo radno mjesto za koje su se prijavili i mlađi i školovaniji od mene?! I da, doista je tako. Smijem se sama sebi, a smijem se i Bogu koji se tako zaigrao da me bez upozorenja „bacio” u ove „vode”. Iako sam ja htjela u školu, On me ponovno poslao u vrtić. I znate što? Čuo je sva moja cendranja u vezi radnog mjesta. Htjela sam da to ne bude puno radno vrijeme jer zbog zdravstvenih razloga teško odradim puno radno vrijeme. I – sad imam radno vrijeme od pet sati. Htjela sam da mi vikendi budu slobodni zbog nekih drugih aktivnosti i obveza. I je – sad radim pet radnih dana. Htjela sam da mi radno mjesto bude blizu kolodvora. I je – do vrtića imam doslovce deset minuta hoda. A ekipa u vrtiću? Pa znate, petogodišnjaci su posebna priča – već pomalo odrasli, a opet tako čisti i nedužni. Iako mi fizički zna biti i jako naporno, vjerujte mi, duša mi se odmara uz ova predivna stvorenja! Njihova pitanja, izjave, međusobni razgovori – tu prepoznajem svu maštovitost i zaigranost Stvoritelja. I dobro je da me nije poslao u školu, ovdje mi ništa ne fali.

On me svaki put ugodno iznenadi – kad mu dopustim…

Predobro je ne imati nikakve zemaljske veze i potpuno se pouzdati u Providnost. Prepustiti Mu svoje puteve, dati koliko mogu, a onda dopustiti da i On nešto učini, jer kad ja sve isplaniram 100%, onda se On neće gurati. Ako vidi da sve mogu i znam sama, tada će to i poštivati, takav je naš Bog – svemogući, ali ostavlja našoj slobodi na volju. Shvatim li da je za mene najbolje vršiti Njegovu volju, tada me nakon oblikovanja za sebe, On doista stavlja u najčudnije i najzanimljivije situacije. I tako ponovno shvaćam da Bog zna bolje od mene i vidi dalje od mene u vezi svega.

Doista, moram se složiti sa svetom Malom Terezijom koja je sve ovo savršeno sročila u samo jednoj rečenici:

Isus od nas ne traži velikih djela, već samo predanje i zahvalnost.

Anika Sačić; Book.hr