Mnogi su ljudi duboko ranjeni od drugih ljudi. Rijetki su oni koji zaista oproste i riješe se gorčine i razočaranja. No kad se nekoliko prijatelja sjedine u molitvi događaju se čudesna iscjeljenja srca. Neka ovo svjedočanstvo potakne one koji su ranjeni od svećenika da ipak pokušaju s oprostom

U životima svih nas postoji neki mali izvor koji nas uvijek iznova iznenađuje na ovaj ili na onaj način. Moj mali izvor, koji baš i ne ide tijekom kojim sam ja zamišljala, jest škola molitve. On je uporan, za sobom ostavlja suze, smijeh, oprost i zelene livade, kako ih volim nazivati. To je mjesto koje me usmjerava na moju duhovnu nutrinu, otvara mi vidike i uvijek me iznova izneneđuje. Škola je molitve put kojim otkrivam ljudske dubine i tajne koje ponekad više ne zna niti moja duša. Ona je također mjesto koje mi kazuje kako je malo naše znanje i kako je netko drugi bitniji od naših htijenja, pa ma kako nam se ona činila ispravnima. Uči me širini duha i otvara me poniznosti. Kako vrijeme prolazi, postaje mi jasnije koliku sreću imam zato jer je su voditelji ljudi koji se daju tako nesebično, a donekle su „odgovorni“ i za ovu priču. Dakle, Terezo i Mario, ovo je priča svih nas. Ovo je i priča meni zaista bliske osobe, s kojom često razgovaram i s kojom  „ukrštam koplja“ u razgovorima. S njezinim životom sam zaista dobro upoznata, pa zato znam koliko zaraslih rana i onih koje to nisu nosi u srcu, a znam i koliko dobrote, koju nesebično daje, nosi u tome istom srcu.

Čim je došao, rekla sam mu da se želim ispovjediti i rekla sam mu sve. I ono što si mi rekla da je grijeh, i ono što znam sama, kao i za onoga ludog svećenika.

Susreti u školi molitve održavaju se četvrtkom. Obično na kraju susreta kažemo nakane za koje molimo do idućeg puta. Lijepo je znati da se naše molitve isprepliću i stvaraju novo tkanje, čiju ljepotu tek kasnije spoznaš. Tako sam u nakane dala molbu da moja prijateljica oprosti. Željela sam da oprosti svima koji su ju povrijedili. Znala sam da joj ne mogu pomoći, jer bez obzira na to koliko tvrdila da je „oprostila, ali nije zaboravila“, vraćala se je na to u razgovorima. Dakle, rane i dalje postoje, a ja ne liječim. Ja nisam Isus.

Često pričajući o raznim temama, rekla bih joj: „Ispovjedi to. To je grijeh.“ Znala sam da ne ide često na ispovijed, ali da ponekad ide, a u tim našim razgovorima stalno je nešto potvrđivala, odlagala i izbjegavala.

Primijetila sam da između upućenih molitava Bogu i uslišanja istih uvijek prođe neko vrijeme. Tako se je nakon određenog vremena i to neobično klupko počelo razmatati.

Budući da joj se je u međuvremenu razbolio suprug, ja sam obećala javiti se svećeniku  i zamoliti ga za bolesničko pomazanje, a usput sam ga zamolila da joj natukne ispovijed. Naš svećenik je zlatan, a sama je rekla da se želi ispovjediti. Malo pomoći sa strane nikada ne škodi…

Poslijepodne smo se vidjele i, kao i obično, popričale.

Jedna rana je nestala i otvoren je put božjoj blizini, koja je mojoj prijateljici bila potrebna, a na koju je čekala dug niz godina. I nije mogla sama. Božja ju je ljubav izlječila.

„Znaš, svećenik je bio i ja sam se ispovjedila.“ Baš sam se osjetila važnom kako sam to pametno izvela. No nakon sljedećih riječi osjetila sam se šokirano. „Čim je došao, rekla sam mu da se želim ispovjediti i rekla sam mu sve. I ono što si mi rekla da je grijeh, i ono što znam sama, kao i za onoga ludog svećenika. To mi je bila prva ispovijed otkad smo bili kod pokojnog o. Linića, kad sam posljednji put rekla sve što me žuljalo. Htjela sam se i pričestiti – i zamisli, imao je hostiju sa sobom.“

I tako je ona bila sva sretna, a ja vrtim u glavi film i ne mogu doći k sebi. Sjetila sam se toga već zaboavljenog događaja prije mnogo godina, dok je još bila mlada žena, kako joj se je udvarao svećenik i nagovarao ju da ostavi muža, uzme djecu i uda se za njega. Da pogazi sve ono kako je bila odgajana, za što je živjela i što joj je bilo sveto, a što je on svojim pozivom trebao poštovati i braniti. Sjetila sam se kako je izbjegavala njegova proganjanja, boreći se da sačuva obitelj, mir i ugled.

Uspjela je održati razmak između njih, ali je prestala odlaziti na misu i ispovijed. Crkve u onome istinskom smislu za nju nije više bilo.  Mi smo se, nažalost, znali smijati tomu, olako shvaćajući neke stvari.  Ono što zaista nikada nisam niti pomislila jest to da je u njoj nakon svih tih silnih godina ostala duboka povrijeđenost kao supruge, majke, žene i vjernice, iznevjerene u odnosu na vjeru i Crkvu, koju je tada predstavljao onaj svećenik, a nažalost, samim tim i na blizinu s Bogom, koja joj je bila oduzeta lančanom reakcijom ranjavanja i nepraštanja. Poslije tog događaja sav onaj dio života koji je bio usko vezan za Crkvu, odnosno ono što nam ona daje, za nju je nestao. U onome u čemu nije uspjelo događanjem, zlo je uspjelo ranjavanjem. Danas se pitam na koliko drugih stvari duha se je odrazio taj događaj u njezinu životu, i ne samo njezinu, već i njenih najmilijih.

Nisam mogla shvatiti da nije išla na ispovijed kad sam ja mislila da ide. Postalo mi je jasno kako je lažno naše znanje dok vjerujemo u ono što mislimo da je tako ili da tako treba biti. Svijet se ne vrti zbog nas. Njega su pokrenule neke druge sile. Zato je molitva toliko važna. Bez obzira na to što mislili o sebi ili drugima, slabi smo. Tek smo ljudi. Pa ako i ne opraštamo, ima netko tko nam oprašta uime ljubavi.  Pa ako i ne volimo sebe ili druge, ima netko tko daje potrebnu ljubav.

Bogu se obraćamo u svojoj molitvi. Isus nam dolazi po molitvi i zato je u njoj tolika snaga. Sve molitve koje su upućene s vjerom dobivaju odgovor u ljubavi. Vjerojatno je zato tolika ljepota u Isusovu imenu. Po molitvi se lomi snaga zloga. Ne možemo bez Isusa. Tek kada vidimo nastalo tkanje uslišanih molitava, tek tada shvatimo. Ono što sam ja mislila da dajem u nakane, jedno je, a ono što je Isus znao da je zaista bitno,  to je nešto sasvim drugo. A upravo to se je dogodilo. On je prepoznao riječ oproštaj i zaista je dao ono najveće i najbolje. Jedna rana je nestala i otvoren je put božjoj blizini, koja je mojoj prijateljici bila potrebna, a na koju je čekala dug niz godina. I nije mogla sama. Božja ju je ljubav izlječila.

Na kraju ove priče osjećam toplinu oko srca i ove riječi su mi na usnama: „Gospodin moj i Bog moj. Veliko je i slavljeno ime tvoje. Ja sam tek mrvica ispred tvog praga, a ti čuješ uzdahe moje. Tvoja je ljubav neizmjerna i moju dušu liječi. Dok slušaš molitve moje, srce mi se danu smiješi…“

Gospodin Bog i moj Bog je velik i zato ga moje srce i moja usta slave. Danas razmišljam o tome koliko ima u našoj blizini ljudi kojima se srušio dio svijeta zbog tuđih pogrješaka, a oni nose teret na svojim leđima da mi to i ne slutimo.

Dušo moja

Dušo moja,
Ma kako si lipa bila
od beline izatkana,
sa va zlato povijana.
Tako si se srićna smela.
Dušo moja.
Ča se j’ tebi dogodilo?
Ča su vuki od življenja?
Koda j’ neko drugo vrime
tvoje oči već ne svete,
aš na smeh si pozabila.
Dušo moja.
Sa ti j’ halja zigažena,
sa si dušo ziblaćena,
se su zlato z tebe zneli.
A tako si lipa bila
Dušo moja zimučena.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Detaljnije o tečaju „Škola molitve” možete pogledati ovdje, a on se trenutno odvija u: Zagrebu, Splitu, Rijeci, Zadru, Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Našicama, Kninu, Koprivnici, Križevcima, Varaždinu, Bjelovaru, Ivanić Gradu, Sisku, Petrinji, Donjem Miholjcu. Ako niste iz spomenutih mjesta, ne brinite, pošaljite nam upit kako bismo se o svemu dogovorili.