Foto: Shutterstock

Došli smo kući s duhovne obnove, a bili smo prljavi od ogovaranja…

Automobilom smo se vozili s duhovne obnove. Bilo nas je četvero; jedan muškarac i nas tri žene. Molili smo, pjevali, opet malo molili. Baš onako kako treba biti. Dobra atmosfera u automobilu, sigurna vožnja uz Božju zaštitu.

A onda je muškarac počeo povraćati… Ovaj, htjela sam reći: ogovarati. Iako je to danas možda popularnije nazvati „komentiranjem”. Mi ostale smo šutjele i slušale. Nismo odobravale, ali nismo ni prekidale. Jesmo li u sebi blagoslivljale, ili je to „hranilo” naš duh? Je li nam to bilo teško slušati, ili je „škakljalo” našu maštu? Ne znam kako je koja od nas to doživjela, ali to nije ni bitno. Uglavnom, muškarac je povraćao, a mi smo bile ispovraćane. Ovaj, htjela sam reći: muškarac je ogovarao, a mi smo bile prljave.

A onda nam je u automobilu počelo biti hladno, iako smo jurili preko 100 km/h. Grijanje u autu je, iz nekog razloga, prestalo raditi. Muškarac je pokušavao otkriti što se to događa. Grijanje je opet proradilo. Muškarac je opet počeo povraćati, mi smo se opet prljale. A automobil se opet počeo hladiti…

Napokon smo stigli u Zagreb. Muškarac je izašao iz automobila i otišao kući. Ja sam preuzela vožnju, i automobil se normalno zagrijao.

Došli smo kući s duhovne obnove, a bili smo prljavi od „povraćanja”. Cijelu noć sam loše spavala, budila sam se i imala noćne more. Pokušavala sam se očistiti od svega onoga što sam čula. Od onoga što je zaprljalo moju dušu. Snaga molitve s duhovne obnove bila je slabija od osjećaja zaprljanosti zbog muškarčeva „povraćanja” i naše pasivnosti koja je značila prihvaćanje onog što on govori.

Nikad prije nisam osjećala takvu težinu i loš utjecaj ogovaranja kao tada. To me je toliko iscrpilo, zaprljalo i uznemirilo da sam odlučila više nikad ne ogovarati i ne slušati ogovaranja. Nikad više ne komentirati, pretresati, glasno razmišljati i analizirati. Naravno da mi to nije uspjelo. Zadala sam si pretežak zadatak. Ili možda nisam?

Idemo na kavu = idemo ogovarati?

Odavno sam primijetila kako me iscrpljuju ti, u našem narodu tako popularni, odlasci na kave. Davno sam počela odbijati kave s osobama s kojima znam da neću činiti drugo nego ogovarati, komentirati, analizirati ili slušati isto. Kada vidim koliko je kafića koji dobro zarađuju na dva ljudska poroka (alkoholizmu i ogovaranju), pitam se kako uopće možemo biti narod blizak Bogu? Možda to zvuči preoštro. Znam da nismo jedini narod u kojem cvjetaju ovi poroci, ali mislim da je krajnje vrijeme da prestanemo ili odlaziti na „kave” ili ogovarati.

Kad bolje razmislim, bilo koje vrijeme koje provodimo s drugima, najčešće se pretvori u ogovaranje, popularno zvano komentiranje, analiziranje. Radim u školi. Za vrijeme pauze nađemo se u zbornici uz kavu ili čaj. I tada najčešće komentiramo, analiziramo nekoga ili nešto. Nečije postupke, nečije ponašanje, odluke. Učenike, roditelje, prijašnje kolege ili vodstvo. Političare ili ovo vrijeme, današnje mlade ili svjetska zbivanja.

Tu se sad postavlja pitanje o čemu onda uopće razgovarati? Naravno da je potrebno družiti se i izmjenjivati razmišljanja, osjećaje, brige i strahove, nade i ideje. Kada sam odlučila kako ću prestati ogovarati, razmišljala sam kako i o čemu razgovarati s ljudima s kojima provodim vrijeme. Kako prekinuti ili preusmjeriti ogovaranje, a da osobu ne ranim, već ju lagano preusmjerim prema Božjem načinu razmišljanja? Kako je to činio Isus?

Često govorimo o drugima jer smo povrijeđeni, ranjeni i želimo to s nekim podijeliti. Ne znamo što nam je činiti, ali ni ne tražimo savjet. Osjećamo se „bolje” ako osobe koje su nas ranile „kaznimo” tako što razgovaramo o njihovim manama i slabostima. Mislim da je takva ogovaranja potrebno poslušati i u sebi blagoslivljati i moliti za obje osobe; i onu koja govori i onu koja ju je povrijedila. Ponekad to mogu biti zaista teške situacije. Ljudi trebaju s nekime podijeliti ono što ih zarobljava i tišti. Nakon toga možemo postupiti onako kako nas Duh Sveti potakne. Uputiti osobu na ispovijed, k nekom duhovniku, u neku instituciju koja joj može pomoći. Nije svako ogovaranje izrečeno sa željom da se drugoga oblati ili mu se napakosti. Nekada ljudi trebaju pomoć, i dobro je poslušati ih i uputiti.

No, nije uvijek tako. Još češće, rekla bih, ljudi s lošom namjerom analiziraju, komentiraju, prepričavaju postupke i ponašanja drugih. Namjerno iznose nečije „prljavo rublje” jer to „hrani” njihov duh.

Naravno da je to loša hrana, koju možemo usporediti s pljesnivim kruhom, pokvarenim mesom ili čak otrovom za štakore. I kod takvih ogovaranja je neophodno blagoslivljati i moliti za sve osobe koje su akteri priče. No, takva ogovaranja treba čim prije prekinuti i temu preusmjeriti. Mislim da je uvijek zgodan način početi govoriti o nekim svojim životnim iskustvima, posebno o onim koja su vezana za naš odnos s Bogom, našu vjeru, situacije u kojima smo spoznali Božju ljubav, u kojima smo se izdigli iz nekog svoga grijeha, straha, krize i sl. Ovo su izvrsne situacije u kojima možemo početi spontano evangelizirati i ljudima donijeti tračak nade, svjetlosti i vjere u onu tamu koja zaokuplja njihove misli i srce.

„Ogovarati” Boga Oca, Isusa, Duha Svetoga, Mariju i svece…

Ako planiramo „kavu” s osobom za koju znamo da je u vjeri, dobro je već unaprijed osmisliti o kojim temama ćemo s njom razgovarati. Jer i mi vjernici tako jako volimo pretresati tuđe živote i vrlo lako skrenemo s Božjega puta na onog koji „mali crni” tako voli. S dragim nam prijateljima vjernicima uvijek možemo „ogovarati” Boga Oca, Isusa, Duha Svetoga, Mariju i svece. Započeti razgovor o bilo kome od naših nebeskih zaštitnika bit će nam na blagoslov i dobit ćemo malu duhovnu obnovu uz šalicu kave. Duhovnu obnovu bez povraćanja i osjećaja zaprljanosti.

Neka nam je što više takvih prijatelja, takvih kava i tako provedenog vremena.

Autorica: Marija Letica Kaleta; Book.hr