Heureka!

Čovjek se kroz sve povijesne epohe trebao čuvati podvala. Onoga što je netko, ili općenito svijet, tvrdio da jest – a nije bilo. Priča koja stoji iza slavnog Arhimedova poklika: „Heureka!” („Našao sam!”) govori upravo o razotkrivanju jedne podvale. Po jednoj od anegdota, kralj Hieron II., vladar Sirakuze, naredio je Arhimedu da ispita je li kruna koju je dao izraditi zaista od čistog zlata ili su prisutne i primjese jeftinijeg srebra. Arhimed je pronašao domišljat način kako da to ostvari i dokazao da se radi o prijevari.

Najveći apsurd jest kada jeftine kopije skupo plaćamo, kako u ovozemaljskim, tako i u vječnim razmjerima. Primjerice čokoladni namaz koji kupujemo u Hrvatskoj, s jeftinijom sirovinom, ali koji je kao gotov proizvod ispao skuplji od čokoladnog namaza u Njemačkoj, kako su nam nedavno prenijeli mediji, jedan je, možda banalan, primjer takvog apsurda. Nije banalno, već je alarmantno, kada dođu na red vrijednosti.

Podvalu možemo razotkriti jedino kada počnemo slutiti da se o podvali i radi. Da Hieron nije posumnjao u zlatarevu iskrenost, vjerojatno nikad ne bi otkrio da kruna nije izrađena od čistog zlata. Njegovi motivi možda i nisu bili toliko čisti ali, kada je riječ o krepostima, naše zauzimanje za utvrđivanje valjanosti i istinitosti nekakvog učenja nitko ne bi trebao smatrati zlim i iskvarenim.

Stoga bih željela da se ti i ja, dragi čitatelju, zapitamo je li sve ono što se danas nudi čista dragocjenost u koju ne bismo trebali sumnjati, ili podvala ima i danas. Uzmimo ljubav, nadu i vjeru.

Trebaju nam prava ljubav, prava nada, i prava vjera, a ne njihove jeftine kopije

Nitko od nas ne može negirati da su te tri kreposti itekako dragocjene i da nam svima trebaju. Hieron je možda i mogao bez krune od zlata, ali mi bez ljubavi, nade i vjere jednostavno ne bismo mogli. Ali trebaju nam prava ljubav, prava nada, i prava vjera, a ne njihove jeftine kopije.

Jeftina ljubav je kao vječnost svedena na prolaznost. A svaki čovjek teži tome da neko istinsko dobro posjeduje vječno, a ne tek trenutak.

O jeftinoj nadi progovorio je papa Franjo. Rekao je da prava nada, za razliku od one jeftine, uvijek prolazi putem poraza; te da nada onih koji ne trpe možda uopće ni nije nada.

Htjela bih da se mrvicu dulje zaustavimo na jeftinoj vjeri, te da pravu vjeru otkrijemo kao onu koja hoda uz poslušnost do cilja: do nekog dobra! Da otkrijemo da se radi o cjelini, koja ne može funkcionirati ako joj se nešto od toga, bilo namjerno, bilo slučajno izuzme: vjera, poslušnost i dobro idu skupa!

Ako vjeru otrgnemo od poslušnosti, ona postaje jeftina…

Jeftina vjera jest ona koju smo otrgnuli od poslušnosti. To je vjera koju smo kanili osloboditi, poput ptice u krletci koja čeka svoj prvi let nepreglednim nebom. Mislili smo da na zemlji ostaju samo ljudi koji se ne znaju izboriti za svoju slobodu pa se pokoravaju nekakvim pravilima i tako ostaju zarobljeni i ne vide dalje od prsta. To je vjera koju smo sveli na lijepe misli koje mijenjaju život.

Godi nam uzdizati samu vjeru i misliti da će nam biti onako kako vjerujemo neovisno o tome što činili ili ne činili. Neovisno o poslušnosti. Samo se nekako moramo natjerati da mislimo dobro, pa će nam dobro i doći. Ali ne ide to. Takva vjera nema nikakvog uporišta u riječima Onoga koji je vječan i vjeran svojim riječima. Zato nas takva vjera, bez poslušnosti, zapravo nikada ne može podići od zemlje. Dobro je imati lijepe i sretne misli, biti vedra duha. Čovjek vedra duha lakše kroči životom. Ali gdje su u toj priči nestale riječi koje nikad uminuti neće? Sjetimo li ih se još uvijek?

Isus je rekao da tražimo vjerom i da će nam se dati. Ali mi nasjedamo na podvalu svijeta kada izostavljamo „u Isusovo ime”. U svijetu imamo muku dijelom i zbog tih podvala kojih je svijet pun i koje nam, s vremena na vrijeme, zamrse put.

Tražiti nešto od Oca s vjerom, u Isusovo ime, znači da se moramo priznati njegovima, i to tako da slušamo Isusove riječi, a ne samo vlastite lijepe misli. Slušati Isusove riječi, on sam tako kaže – znači i vršiti ih. Neće nam pomoći ni kad vičemo: „Gospodine, Gospodine” ako ne prihvatimo Isusovu riječ, koja je poslana za naše spasenje.

Vjera je već neko imanje onoga čega još nema. No što u slučaju kada mi ni ne znamo da to uopće postoji? Kako možemo biti sigurni da do tog dobra možemo i doći? Odgovor je u poslušnosti autoritetu koji dolazi od Boga.

Bog je Adamu i Evi i prije no što će pasti u grijeh zapovjedio da ne diraju u stablo spoznaje dobra i zla. Naredio im je poslušnost kao nužan uvjet da mogu primiti dobro koje im on sam želi dati. Dakle, to ne ovisi samo o našim grijesima i pogreškama! Očito je da se onda radi o tome što je čovjek uvijek i samo – čovjek! On je stvorenje koje ovisi o Bogu, a kroz poslušnost on ostaje sjedinjen s Bogom i uživa u njegovu blagoslovu. Radi se o tome: jesmo li već spoznali koliko nas Bog ljubi te do koje nam mjere od početka želi dobro? A ne o nabrajanju nekakve liste pravila i zabrana! Nisu li najdosadniji bili satovi u školi kada bi profesor ušao, izdiktirao listu svega i svačega i pozdravio učenike za kraj sata, a da nije ostavio traga za sobom. Svoj osobni pečat. A mi smo to onda jednako tako išli naštrebat’. Isus je itekako ostavio traga za sobom. I to krvavog!

Teško ćemo htjeti biti poslušni ako ne spoznamo da smo ljubljeni!

Usmjerimo stoga svoj pogled opet na ono bitno! Na ljubav koja nikad ne prestaje. Ali, slijedom toga, i na riječi koje nikad uminuti neće.

Ako ne spoznamo da smo ljubljeni, teško ćemo htjeti biti poslušni. Poslušnost bez vjere, pa i vjere u Božju ljubav za čovjeka, ostaje nekako troma. Ali kada spoznaš da te Bog ljubi, sve ćeš više htjeti uzvraćati njegovoj ljubavi i živjeti po njegovim riječima. S vremenom ćeš postajati i svjestan dobra koje ulazi u tvoj život, a dotad je bilo skriveno. Obraćenik na početku svoga obraćenja ni najmanje ne sluti kamo će ga njegov hod za Isusom dovesti. I obratno: ne može ni zamisliti koliko bi njegov život ostao osiromašen da nije smogao hrabrosti poći za Gospodinom.

Moj pronalazak u vjeri

O tome progovaram i iz vlastitog iskustva. Jer sam tek nakon dobivenih milosti spoznala da uopće ne znam što je dobro za mene, a i kada znam ili mislim da znam, ne mogu do tog dobra doći sama, mimo Boga i poslušnosti Bogu. Nakon dužeg razdoblja udaljenosti od Crkve, upoznala sam svoga supruga i iznenada osjetila želju za povratkom na misu. Na toj prvoj povratničkoj misi nešto se u mom srcu nepovratno promijenilo i počelo me privlačiti natrag, iako nisam odmah postala poslušna nauku Crkve. Na samom početku nismo čak ni odlazili svake nedjelje na misu. Nešto se počelo mijenjati u korizmenom vremenu kada sam se prvi put, nakon više od pola godine od povratka, poželjela pričestiti.

Počela sam se pripremati za svetu ispovijed i proučavati Deset Božjih zapovijedi. Zapela sam na šestoj. Suprug (tada dečko) pokušao mi ju je protumačiti kako je znao. No nije me uvjerio. Ni meni ni njemu ta zapovijed nije izvirala iz srca, ali je barem postala slovo na papiru koje više ne da mira. Nisam se mogla pričestiti ako ne razumijem što ispovijedam, stoga sam to trebala dublje shvatiti. Na internetu sam pronašla kratak tekst sv. Ivana Pavla II. koji me uspio uvjeriti i potaknuti nas na zajedničku odluku za čistoćom.

Možda čitatelji koji su upoznati s teologijom tijela sv. Ivana Pavla II. pomisle da nije čudno da je baš njegov tekst upalio. No meni tada nije puno značilo ni što su to bile riječi jednog pape, a za teologiju tijela nisam tada znala i nisam se mogla povesti za nekakvim autoritetom sv. Ivana Pavla II. u tom području – kao što sam činila na drugim područjima u školi i na fakultetu kada sam puno toga otkrivala i prihvaćala po preporuci profesora koje sam cijenila. Nadalje, samo jednim kratkim tekstom nisam mogla steći ni neki preduboki uvid u cijelu temu. Ali je on ipak upalio! To je bila čista milost na djelu! Nedugo nakon tog događaja čuli smo da će biti predavanje o teologiji tijela don Damira Stojića u našem gradu, i baš je bila izišla i knjiga Christophera Westa na hrvatskom jeziku Teologija tijela za početnike. Ponuda i potražnja su se nekako savršeno poklopile! Nakon malo manje od godine dana zaručili smo se, i sljedeće godine sklopili kršćanski brak. Često smo znali komentirati kako unatoč tome što smo i prije zajedničkog povratka u Crkvu oboje spoznali da želimo provesti život zajedno, ne bismo ga tada počeli ostvarivati u dvoje. Naša želja ostala bi mutna i nedefinirana.

Doba zaruka, odabrana čistoća, naša druženja uz čitanja naglas različitog duhovnog štiva i povezanost koja se po svemu tome ostvarivala, pamtit ću vjerojatno kao jedno od najljepših razdoblja u životu. Na samom početku obraćenja o svemu tome nisam mogla znati, kao ni moj suprug. Po poslušnosti Božjoj zapovijedi, te vjeri da će Božja riječ izvršiti ono o čemu smo u teologiji tijela čitali, došlo je sve to dobro. Da smo izostavili poslušnost, zaustavili bismo se i prije no što smo krenuli; a bez vjere ne bismo ustrajali u poteškoćama. U konačnici, sve bi to bilo nemoguće bez sakramentalnog načina života.

Stoga, svima nama na kraju želim takve pronalaske u vjeri kojima ćemo moći uskliknuti: „Heureka”! Tada će put, iako još uvijek nepredvidljiv i često težak, ipak biti sigurniji i bogatiji za još jednog suputnika: Isusa.