U mome srcu podigao si svoj Hram

Isuse, htjela bih te nešto pitati, ali ne znam kako se riječima izraziti. Pisati ću Ti onako, kako osjetim u srcu. Bez kompliciranja i nizanja ‘pametnih’ rečenica. Želim smireno i spontano razgovarati o pitanjima, na koja ne mogu dobiti odgovor od čovjeka. Nije da je nemoguće, ali možda bih potrošila i godine tražeći tu osobu, koja bi mi dala pravi odgovor, ali zapravo, odgovor je cijelo vrijeme bio u meni samoj. Ti, Isuse, živiš u meni. Ti si se ušuljao u moje maleno srce i podigao u njemu svoj veliki Hram. Toliko velik, da u njega stane svaki čovjek kojega susretnem i upoznam. Ti zapravo i želiš da tragam za odgovorima na pitanja koja mi prolaze kroz glavu.

Može li se ljubav u potpunosti izraziti riječima? Je li dovoljno reći samo „volim te“? Što ako ne ljubim tvoje Presveto Srce onoliko, koliko ja mislim da ga ljubim? Hoćeš li mi uzeti to za zlo, jer rekao si da će se drugačije gledati na grijeh onima koji su svjesno počinili grijeh? Što ako ja želim biti istinski zaljubljena u Tebe, ali neki dio mene to još uvijek ne dozvoljava? Opirem li se previše Tvom zagrljaju punom ljubavi? Tražim li Tvoju ljubav na krivim mjestima? Želim li uopće Tvoju ljubav u svome životu? Tko sam ja kada sam Tvoja, a tko sam ja kada sam svjetovna?

Odgovore na ova pitanja pošalji mi kad budem spremna shvatiti misterij

Pošalji mi ih onda, kad budem čvrsto stajala na zemlji i vini me u Nebo. Toliko visoko da se osjećam voljenom i tvojom. Toliko malenom pred tvojom svetošću, a još većom zbog vjere u tu svetost. Pokaži mi da si me Ti želio i onda kada me drugi nisu željeli. A onda mi pokaži snagu koju si mi dao, da sve to izdržim i budem jača nego ikada. Ako treba, konačno mi „plati stanarinu“ da jasno uvidim da sada ti živiš u meni i da ja više ne živim u sebi. Budi glasan i nemoj mi dopustiti da spavam. Ne želim hodati ovim svijetom napola otvorenih očiju. Želim hoditi putevima Tvoje svjetlosti. Molim Te, obasjaj moje putove.