Duhovnost

SNAGA MOLITVE

Zašto moliti ako molitva ne pomaže? Sv. Augustin nam poručuje da molitva nikada nije uzaludna

Foto: Shutterstock

 

„Kada molite, ne blebećite kao pogani.“

Još smo kao djeca naučili da molitva ne djeluje uvijek: molili smo i dobili jedinicu iz matematike, molili smo i naša simpatija nas je i dalje ignorirala, molili smo, a naša bolesna baka nije ozdravila. U odrasloj dobi imamo još više problema, kao i razočaranja u molitvi: molimo i ne dobivamo posao, molimo i svejedno nas suprug/a napušta, molimo i dalje smo bolesni. Koja je onda svrha molitve? Zašto moliti ako nikada ne dobijemo ono što želimo? Čuje li nas Bog? Je li ga uopće briga?

Jasno da jest! Ali ne onako kako mi to očekujemo. Da ispravi uobičajeno gledanje na Boga kao na nevidljiva ispunjavatelja naših želja, Isus nas je poučio u Govoru na gori: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ (Mt 6, 7 – 8)

To je temeljna istina o molitvi. Isus nas uči da Bog ne treba čuti naše potrebe. Naša mu molitva ništa novo ne otkriva jer on već sve zna. Zato ne bismo trebali moliti kao pogani, koji misle da njihova molitva iznosi božanskomu umu ljudske potrebe. Naša bi pak molitva trebala slaviti Božju svemoguću providnost. „Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!’“ (Mt 6, 9 – 10)

Isus nas uči moliti Oca kao sveznajućeg i svemoćnog vladara svemira. Drugim riječima, moleći znamo da se ništa ne događa s njegovim stvorenjima što Bog ne bi znao. Nema ni rođenja ni smrti, ni gubitka ni dobitka, ni radosti ni tuge za koju Bog ne bi znao. Kao što je Isus rekao: „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.“ Ne, nijedan od njih. Sve se odvija u Božjoj providnosti. Ne može biti drugačije. Stoga Isus uvjerava svoje učenike: „A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca” (Mt 10, 29 – 31)

Molitva ne mijenja Boga – ona  mijenja nas

Kao stvorenja, ne možemo postići ništa izvan Božjeg promisla. To je utješna činjenica, ali ne odgovara na naše potanje: Zašto moliti? Ako je Bog sveznajući i svemogući vladar svemira – ako sve vidi svojim svemoćnim okom i zna što nam je potrebno i prije negoli zamolimo – čemu onda uopće moliti?

To ovisi o tome što mi mislimo postići molitvom. Ako mislimo da molitva može promijeniti Boga, onda je naša molitva uistinu uzaludna. Prije ćemo oguliti koru s drveta negoli promijeniti Božji naum. Ali ako mislimo da bi molitva trebala promijeniti nas, onda molimo onako kao nas je Isus naučio.

Davno je još sv. Augustin objasnio kršćansku molitvu plemkinji po imenu Proba. Mlada udovica Proba, koja je pobjegla iz Rima zbog napada Vandala 410. godine, pisala je sv. Augustinu pitajući ga za savjet kako da moli, jer joj je život potpuno uništen. Augustin joj je odgovorio da treba moliti za sretan život, a koji je sveti biskup ovako opisao: „Samo je onaj istinski sretan tko ima sve što poželi, a ne želi imati ništa što ne bi smio poželjeti.“

Kada Bogu ponudimo svoje želje za sretnim životom, s vremenom se one pročiste, kaže Augustin. Kako dolazimo bliže Bogu i naša se volja sjedinjuje s njegovom, sve više želimo ono što i on želi za nas, a sve manje ono što smo prije sami za sebe željeli. Molitva ne mijenja Boga, nego mijenja nas – naša srca i naše želje. „Naš Gospodin Bog ne traži od nas da molimo zato što bi mu naše želje bile nepoznate, jer njemu ništa nije nepoznato, već da se  naučimo tako moliti da želimo i tražimo ono što je za nas pripravljeno“, objašnjava sv. Augustin. Drugim riječima, uvijek i u svakoj situaciji molimo ne da bismo Boga upozorili na naše potrebe, nego da možemo usmjeriti svoje želje prema dobrima koja nam Bog želi dati za sretan život, koji će nas dovesti u vječnost.

Nijedna molitva nije uzaludna

Otajstvo kršćanske molitve, kako ju opisuje Augustin, pomaže i u situacijama velike nevolje. U trenutcima nevolje i muke možda ne znamo kako bismo molili i samo tražimo od Boga da otkloni uzrok naše muke. Augustin je svjestan da je takva molitva uobičajena i normalna. Ali u tim trenutcima, kaže Augustin, „moramo se predati volji Gospodina Boga te, ako on ne ukloni te nedaće, ne smijemo misliti da nas je napustio, već se trebamo, u strpljivu podnošenju zla, nadati da je razlog tomu u većem dobru, jer se njegova snaga usavršuje u našim slabostima“.

Kad smo u nevolji, molimo da se izvučemo iz nje, ali ostajemo svjesni da bi ta nevolja mogla uroditi većim dobrom. Da bismo uistinu molili na takav način, trebamo slijediti pouzdan primjer: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 26, 39)

Nijedna molitva nije uzaludna. U svakom trenutku naša molitva pokazuje da se naše srce sjedinjuje s Božjom voljom ili da je već s njom sjedinjeno. U svakom slučaju, možemo moliti s ufanjem stvorenja stvorena od providonosna Boga, čija je volja da nijedan od njegovih ne bude izgubljen (Iv 6, 39).

Autor: o. Aquinas Guilbeau, OP  (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

Najčitanije

Na vrh