Kada kažem da vjerujem da je seks najbolje držati u granicama braka, ne govorim to da bih drugim ljudima ograničavao slobodu, osuđivao ih ili im kvario zabavu…

Kako se uopće može postaviti takvo pitanje? Pa živimo u 21. stoljeću! Takvo pitanje ‘staromodno’ i nitko ga danas više ne postavlja. Možda i ti tako razmišljaš o tom pitanju.

No želio bih ti postaviti  pitanje: što je uopće pogrešno? Ili drukčije rečeno: imaš li moralno mjerilo na koje se oslanjaš pri svojim odlukama? Ili se vodiš motom: ‘Ispravno je ono pri čemu se dobro osjećam!’? Onda je moral za tebe sasvim osobna stvar. Ili govoriš: ‘Ispravno je ono što društvo preporučuje kao dobro!’ Onda je moral za tebe društvena tvorevina i živiš po pravilima koja su upravo u modi.

„Za kršćanina etika i moral dolaze s razine više od pojedinca ili društva“

Za mene kao kršćanina, moral nije osobna stvar, jer ono što meni daje dobar osjećaj, tebi možda zadaje bol. I društvo je s moga gledišta loše mjerilo. Jer mnoga su društva odobravala stvari koje su nam danas duboko odbojne, zar ne? Kada kažem da vjerujem da je seks najbolje držati u granicama braka, ne govorim to da bih drugim ljudima ograničavao slobodu, osuđivao ih ili im kvario zabavu. Ustrajem na tome jer vjerujem u moralnog Zakonodavca koji, kao Stvoritelj, zna što je za nas najbolje. Za kršćanina etika i moral dolaze s razine više od pojedinca ili društva.

No zašto se to pitanje uporno ponavlja? Ima, konačno, i mnogih drugih pitanja u kršćanskoj vjeri. Zanimljivo, izgleda da se mnogi upravo na temelju toga pitanja odlučuju za ili protiv Boga. Ateistički pisac Aldous Huxley npr., nije tajio da je upravo zbog toga odlučio vjerovati u bezumni univerzum bez apsolutnih moralnih mjerila, jer je na taj način mogao neograničeno uživati u seksualnoj slobodi. Naravno, ne misle svi tako radikalno kao Huxley. Za neke je ljude to ozbiljno životno pitanje, npr: ‘Moram li prestati spavati sa svojim prijateljem/prijateljicom ako postanem kršćanin?’.

„Tu se radi o dubokom odnosu s Bogom, koji prolazi i kroz teškoće…“

To pitanje možemo i ovako preformulirati: ‘Ako postanem kršćanin, moram li se odreći onoga što me čini sretnim?’ Ako je to istinsko pitanje, onda se ono okreće oko toga što je istinska sreća. Isus u Evanđeljima mnogo govori o istinskom životu. Propovijed na gori obećava npr. sreću i blagoslov onima koji se drže tih pravila. No to ne znači da će kršćanin automatski biti uvijek sretan i veseo. Tu se radi o dubokom odnosu s Bogom, koji prolazi i kroz teškoće. On obećava da će biti tu u najtežim trenucima.

A možda se to pitanje postavlja i iz neke sasvim druge perspektive. Možda misliš da kršćanstvo ima krut stav prema seksu. Može zvučati iznenađujuće, ali Biblija ima izrazito pozitivan stav prema seksu. Od početka se na seks gleda kao dar Božji. U Starom zavjetu jedna se cijela knjiga bavi ljepotom i uživanjem u seksu. U prvim poglavljima Knjige postanka postavljen je temelj judeo-kršćanskog razumijevanja seksualnosti. Bog je stvorio muškarca i ženu i namijenio im doživotnu ljubavnu vezu.

„Što je dakle pogrešno u predbračnom seksu?“

Taj je okvir postavio za seks. To je i osnova za razumijevanje Isusovih izjava o seksu. Bog je stvorio muškarca i ženu na svoju sliku. Oboje su jednako ljudi, unatoč tjelesnim razlikama. Kada se sjedine, to je izraz jedinstva i različitosti. „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24). Biti ‘jedno tijelo’, dakle,  Božja je ideja o seksu. Kroz spolni odnos do izražaja dolazi nova razina bliskosti. U Novom zavjetu i Isus i Pavao govore o toj ljepoti i ljubavi u kontekstu monogamnog braka.

Što je dakle pogrešno u predbračnom seksu? Odgovor možemo dati iz perspektive ljepote seksualnosti. Bog daje okvir da bi zaštitio taj vrijedan dar. Stvoritelj zna što je najbolje, jer to je njegov ‘proizvod’.

Izvor:  Novizivot.net (Soulsaver)

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)