Duhovnost Osobni razvoj

JESI LI OTKRIO SVOJ POZIV?
Koraci u prepoznavanju Božjeg poziva

Koraci u prepoznavanju Božjeg poziva
Koraci u prepoznavanju Božjeg poziva

Čovjek kao osoba ostvaruje se preko poziva čiju klicu nosi u svojoj nutrini. Kako se odnositi prema pozivu kojeg osjećamo u sebi?

Bog zove svaku osobu, da odgovori na poslanje, što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Većina ljudi posvećuje se obiteljskom životu, neki se ne žene, niti se odlučuju na redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima, živeći u beženstvu. Neki osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici, redovnice ili svećenici.

Kad se govori o pozivu, kako pristupamo tome, što osjećamo?

Postoje mnogi načini za otkriti zove li nas Bog

Najčešći znakovi mogu biti:

– želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge

– primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više

– osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć

– tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje

Treba biti iskren, prema samome sebi i prema Bogu

Zbog čega?

– zato jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu

– treba biti iskren, zato jer se mnoge mlade osobe boje duhovnog zvanja i radije se skrivaju, navodeći preko tisuću razloga da se ne odazovu

– šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim

Trebamo imati neke kvalitete

Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sigurno i sve potrebno za postati posvećenom osobom. Uvijek je važno imati duhovno vodstvo, koje nam može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom, kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnog vodstva jest pomoći osobi, da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se uvjerava osobu da ima zvanje.

Sve to vodi do zaključka da je poziv – proces

Poziv je, dakle, proces, kao i sve drugo. Kao kad je mladić zaljubljen u djevojku, oni rastu u ljubavi međusobnim upoznavanjem, odricanjem, razumijevanjem. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog skriva kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače, to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Strahovi koji nas prate kad želimo odgovoriti pozivu

Možemo naići na šest strahova koji se javljaju u traženju poziva za posvećeni život

Prvi strah: Nisam slobodan

Već imam svoj životni program, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem; i tko će sada mijenjati taj životni ritam. I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put, dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih njegovih radnika. Ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje i odaziva se i kreće na daleki put.

Drugi strah: Nisam sposoban

Netko to može uistinu reći iz poniznosti, da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv, jer ga je strah ili nema snage učiniti odlučujući korak.

Tipičan primjer je Mojsije koji razgovara s Bogom pred gorućim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega da dopusti Izraelcima da napuste Egipat. No, Mojsije iznosi Bogu sve moguće argumente da ne ide u Egipat. Na kraju, kada je sve iscrpio rekao je: „Tko sam ja da idem pred faraona?“ (Iz 3,11).

Treći strah: Nisam dostojan

Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati redovničkom pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan u svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške, no i svatko od nas nosi u sebi i iskustva Božje ljubavi i blizine koja se je za nas brinula i usmjeravala nas na ispravni put. Isus nam govori iste riječi kao svetom Pavlu: „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12, 9). Zato, vidjevši Božju blizinu u svom životu, Pavao govori: „Hvalit ću se svojim slabostima, jer kada sam slab onda sam jak.“.

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga

To je potpuno krivo pitanje. Npr., muž i žena kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. Ni Blažena Djevica Marija nije pitala anđela da joj da plan što učiniti u slučaju bijega u Egipat. To se jednostavno iznenada dogodilo, otišla je u nepoznato s Isusom i Josipom.

Peti strah: Nemam dovoljne ljudske garancije

U bilo kojem pozivu ili poslovima, nikada nećemo imati do kraja ljudske garancije. Bitna je naša slobodna odluka. U traženju poziva, veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba. Oni mogu usmjeravati, mogu u osobi prepoznati klicu poziva, no onaj konačni odgovor i hrabrost reći ‘Da’, ovisi o samoj osobi koju Bog zove. Mi se moramo slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih garancija koje često puta mogu stvarati samo teret u duši.

Šesti strah: Doživjeti neuspjeh

Ako se iskreno odazovemo, nećemo doživjeti neuspjeh. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada, unatoč raznim kušnjama, ide naprijed. Sve dok iskreno znamo postavljati pitanje: ‘Bože što želiš da učinim?’, ne može se pogriješiti. No, bitno je da odgovorimo na ono što nosimo u sebi.

U jednom dokumentarcu o slavnom umjetniku Michelangelu, jako dobro je prikazana njegova bojazan hoće li uspjeti ocrtati strop Sikstinske kapele u Vatikanu. No, odvažio se i napravio je jedno od najvećih remek djela povijesti umjetnosti – stvaranje Adama. A da je podlegao strahovima, ništa od toga ne bi bilo. To vrijedi i za nas: strahovi mogu postojati, no ako se ne odvažimo, nećemo postići naše potpuno ostvarenje.

Susret s Marijom u traženju poziva

U Bibliji nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj sa Blaženom Djevicom Marijom.

Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovom Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj ‘Da’. Od tog trenutka, njena povijest postaje i naša povijest. Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem je što se previše gleda na vlastito ‘ja’, moje ‘ja’ u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi svoj ‘ja’ ostvario darujući svoj život za nekog drugoga (u obitelji ili kao posvećena osoba).

„Marija nas uči da budemo ljudi vjere i ljubavi“

Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, temelj koji nas vodi kroz život je ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor, osoba osjeća mir. Mnogi traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je temelj za napraviti odlučni korak prema pozivu kojeg se osjeća.

Poziva li Bog i danas?

Danas se mnogo govori da ima sve manje duhovnih poziva. Kad se gleda brojčano, to je istina. No, kada bi se moglo pogledati u ljudska srca, otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere. Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znamo slušati Božji glas. Neka Marijin ‘Da’ postane i naš ‘Da’.

Izvor: Laudato.hr (Susret.net)

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)

Izdvojeno

PRELISTAJ BOOK

Ponuda

2.7416799068451