„Tada i na tom mjestu kleknuo sam na koljena, naslonivši laktove na drveni stolac. ‘Gospodine Isuse, oprosti mi što sam, ne pitajući te, uletio u posao za koji me nisi pozvao’…“

(…) Sjedio sam u kuhinji kuće u G Streetu. Bilo je lijepo jutro kasnog listopada, a svi ostali izašli su nekim poslom van. U tihoj kući, gdje mi je društvo pravilo jedino zujanje hladnjaka, učinilo mi se da čujem glas, umoran i pomalo šaljiv.

Rekao sam ti, Demose.

Promeškoljio sam se na tvrdome drvenom stolcu. Je li to istina? Je li me Bog od samog početka pomoću mog oca upozorio na ovu situaciju?

U stvari, taj poduhvat, ti mlinovi… jesam li ikada jasno i razgovijetno čuo od Boga da je to njegov plan za porodicu Shakarian? Ili je to bila samo moja sjajna ideja? Djelomično logika, djelomično pohlepa – možda gradnja dvorca koju je započeo čovjek kojega je Bog već obdario mnogim dobrima? Sada, kad sam ga prvi put svjesno, odlučno zapitao što misli o otvaranju mlinova, odgovor koji sam dobio bio je jasan i glasan:

Nije to za tebe, Demose. Nesigurni poslovni pothvati zahtijevaju da im se posveti sve raspoloživo vrijeme, a ja ti nikad neću dati sve vrijeme za neki posao.

Tada i na tom mjestu kleknuo sam na koljena, naslonivši laktove na drveni stolac. „Gospodine Isuse, oprosti mi što sam, ne pitajući te, uletio u posao za koji me nisi pozvao. Gospodine, negdje postoji čovjek kojega si ti odabrao za taj posao, čovjek koji može preuzeti posao i razvijati ga. Pošalji nam ga, Gospodine, i, Gospodine…“ Ogledao sam se, osjećajući se pomalo krivim, ali bio sam potpuno sam. Besmisleno bi bilo skrivati od Boga ono što se nalazi u srcu. Pa on vidi svaki njegov najprljaviji kutak.

„Gospodine, neka nam ponudi dobru cijenu!“

„Kako možeš očekivati da ćeš u ovakvo vrijeme naći kupca?“

Očekivao sam da će tata biti zadovoljan kad čuje da sam odlučio prodati mlinove. Ali kad sam mu to sljedećeg vikenda rekao, samo je odmahnuo glavom. „Kako možeš očekivati da ćeš u ovakvo vrijeme naći kupca? Nitko se danas ne želi upetljati u posao sa žitaricama. Svakog dana, mlinovi vrijede sve manje. Netko može samo čekati da bankrotiraš, i da onda dođe do njih vrlo jeftino.“

„Prodat ću, tata“, rekao sam, zbog njega pokušavajući da mi glas zvuči uvjerljivo. „I to za dobru cijenu.“ (…)

U subotu ujutro četvrtog tjedna, tata je telefonirao iz Los Angelesa.

„Demose“, rekao je, „nećeš vjerovati, ali upravo mi je telefonirao Adolph Weinberg. On želi kupiti tvoje mlinove.“

Weinberg je bio, kao i mi, farmer iz južne Kalifornije. Bio je Židov, pobožan čovjek koji se nije pretjerano začudio kad ga je u tri sata toga jutra probudio glas koji je prepoznao kao Božji.

Adolphe, rekao mu je glas – kako nam je kasnije ispričao – želim da nazoveš Isaaca i ponudiš mu da ćeš kupiti njihove mlinove.

Bio je poslušan i telefonirao tati. Zahtijevao je da se sastanemo i dogovorimo o pojedinostima.

„Ne mogu to nikako progutati“, ponavljao je tata. „Baš sada! Kako je mogao znati da prodajemo mlinove? Jesi li to spomenuo nekome drugom osim meni?“

„Ne, tata“.

„U svakome slučaju“, nastavljao je, „on je potpuno spreman. Kada najbrže možeš doći ovamo?“

„Tata, pa znaš da ne mogu sada otići.“

„Zašto, zaboga, ne možeš?“

„Zato što sastanci traju još skoro dva tjedna. Pa poslije toga zatvaranje.“

„Ali sastanci se mogu održati nekoliko dana i bez tebe! Nije toliko važno da budeš cijelo vrijeme tamo!“

„Bog me ovdje nešto podučava…“

„Nije to zbog sastanaka, nego zbog mene sama. Bog me ovdje nešto podučava. Tata, otkad su sastanci započeli, događa se nešto čudno. Iz nekog razloga, oni su za mene vrijeme testiranja koje se ne može usporediti ni s čim što sam do sada doživio. Tko je na prvom mjestu? Bog me to pita. Tata, želim mu dati pravi odgovor.“

„A ako se Weinberg predomisli?“

„Ako je on Božji kupac, neće se predomisliti.“

Sljedećih deset dana, Adolph Weinberg je gotovo svakodnevno telefonirao tati. Činilo mu se nevjerojatnim što puštamo kupca da čeka, kupca s gotovinom u ruci, dok je svaki dan vrijednost sadržaja naših silosa padala. Ni ja to nisam razumio. Znao sam samo da je u tom trenutku Fresno za mene bio Božji grad. (…)

Weinberg je ponovno telefonirao.

„Bit ću kod kuće sljedećeg ponedjeljka, gospodine Weinberg“, obećao sam. „Vama odgovara da ne bude ranije. Što duže čekamo, cijena je niža.“

„Nudim vam pola milijuna dolara u gotovini za poduzeće koje je u gubitku, a vi se kolebate. Ne razumijem vašu logiku, Shakariane.“

„Telefon je zazvonio već sljedećeg jutra u šest sati…“

„U ponedjeljak ujutro“, obećao sam. U ponedjeljak u dva sata, Adolph Weinberg i ja sastali smo se da bismo započeli sa zamršenim prijenosom vlasništva nad valjkastim žrnjevima, pokretnim trakama i svim ostalim. Na kraju prvog sastanka, razilazili smo se u cijeni za dvadeset pet tisuća dolara.

„To je moja konačna ponuda“, rekao je Adolph Weinberg. „Ne mogu dati više.“

Pogledao sam tatu, koji je sjedio preko puta mene. Odmahnuo je glavom, ne.

„Također i naša, gospodine Weinberg.“

Tako su pregovori zapeli. Ili smo mi barem tako mislili. Telefon je zazvonio već sljedećeg jutra u šest sati.

„Shakarian? Weinberg ovdje. Možete li doći na doručak?“

Tata i ja odvezli smo se do njegove kuće. Dok smo jeli kajganu, rekao nam je da ga je Bog ponovno probudio usred noći, ovaj put s uputom: Nazovi Shakarianove sutra rano izjutra i reci da se slažeš s njihovom cijenom.

„Evo me, dakle“, rekao je Adolph Weinberg. „Vaš kupac za vašu cijenu. Rukujmo se, Isaače i Demose. Htio bih ponovno mirno prespavati cijelu noć.“

„Imao sam snažan osjećaj da je Bog sve to dopustio da bi me pripremao za neki novi posao koji je on htio da radim“

Tako nas je Gospodin proveo kroz jedno od najtežih razdoblja u našem životu. Sotona nas je napadao, ali Bog se pobrinuo da ne dođe do neke ozbiljnije štete. Stevie je preživio svoju bolest neozlijeđen, bez posljedica. I izgubili smo posao za koji nikad nismo bili određeni. Posao je, međutim, cvjetao pod Weinbergovim rukovodstvom.

Imao sam snažan osjećaj da je Bog sve to dopustio da bi me pripremao za neki novi posao koji je on htio da radim. Nisam imao pojma što bi to moglo biti. U svakom slučaju, bit će prilično težak jer je i priprava koju sam upravo završio bila zaista naporna.

Ulomak iz knjige Johna i Elizabeth Sherrill Najsretniji ljudi na svijetu. Više o knjizi možete saznati OVDJE.  Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.