Foto: Igra prijesolja

Kad me ljudi pitaju zašto čitam romane iz niza Pjesma leda i vatre Georgea R. R. Martina, objasnim im koliko je složen i suptilan njegov zamišljeni svijet i plejada njegovih likova. Povijest Westerosa stara je tisuće godina, tijekom kojih su se sukobljavale i miješale različite kulture, odvijale razne političke makinacije i dogodio vrtoglav broj različitih ratova. Likovi iznikli iz tih kultura i sukoba veoma su iznijansirani i pokretani nizom motiva i želja. Nažalost, sve te nijanse i kompleksnost nestaju kada Martin opisuje religiju.

Problem povezivanja religije s moći

Problem kod Martina nije brojnost religija. On govori o starim bogovima Sjevera, Podvodnom Bogu Željeznih otoka, vjeri Sedam Kraljevstava, Crvenom Bogu s Istoka, nebrojenim bogovima iz Essosa i Bogu bez Lica, koji ih sve nadilazi. Tako da problem nije u religiji samoj. Problem je u tome kako je religija prikazana.

Za Martina je religija, kao i sve ostalo, povezana s moći. Religija je ili vid političke moći, koja služi opresiji protivnika, ili ju moćnici koriste da bi držali u podložnosti svoje podanike. Ljudi koji prakticiraju religiju, prema Martinu, ili su nasilni fundamentalisti ili odvratni licemjeri. To se odnosi na Rlora, Crvenog Boga, čija svećenica Melisandre spaljuje bezbrojne protivnike dok širi svoju religiju Westerosom. To je istina za Podvodnog Boga, čiji je svećenik Aeron Greyjoy cijeli svoj život podredio fundamentalnoj predanosti svojoj religiji, što uključuje i političke poteze, kao i neobuzdane pljačke. Ali ta dihotomija predanosti i hipokrizije posebno se odnosi na vjeru Sedam Kraljevstava.

Ta „vjera“ jasno zrcali srednjovjekovni katolicizam. Martin prikazuje lagano prikriveno Trojstvo, svećenike zvane septoni, redovnice septe, redovnike i crkvenu hijerarhiju. Ta je vjera, poput kršćanstva, pokorila i zamijenila prethodno dominantno poganstvo. Međutim Martin toliko slabo razumije srednjovjekovni katolicizam da njegova parodija izostavlja jednu pozitivnu osobinu za koju on očito ne zna: besplatno školstvo. U srednjem vijeku školstvo je bio sinonim za posvećeni život. Redovnici su prepisivali i čuvali u svojim knjižnicama stare knjige. Redovnici su bili napredni na području astronomije, medicine, matematike i ostalih znanosti. Cjelokupan školski sustav bio je u rukama Crkve, i to ne samo upravljan od Crkve, nego su ga doslovce činili svećenici i redovnici koji su bili učitelji, profesori i savjetnici vlastodršcima. To nije nikakva tajna i svatko s prosječnim poznavanjem srednjeg vijeka zna da je Crkva bila stup znanja u Europi. Ali Martin to sve zanemaruje u svojoj slici srednjovjekovne „vjere“ i jedinu dužnost i brigu koju pripisuje maestrima, svjetovnomu redu neoženjenih muškaraca, jest osigurati da vjera bude i ostane alat u rukama moćnika.

Ali nije samo školstvo ono čega Martin lišava svoju crkvu, već ju lišava i ijedne pozitivne osobe. Svi su njegovi crkveni velikodostojnici jadni licemjeri ili pijane budale osim jednoga, koji iskreno živi ono što vjeruje, ali je sklon mučenjima koliko i molitvi. Također ni jedan vladar nije iskren vjernik osim Baelora Blagoslovljenog, koji nije htio konzumirati svoj brak i koji se je izgladnio do smrti posteći.

Nerealistični likovi

Sve u svemu, problem u Martinovim romanima nije samo to što je njegova površna kritika religije blesava (što itekako jest). Problem je i to što su njegovi likovi, uzeti u cjelini, pomalo nerealistični i nedostaje im aspekt koji je bio dosta čest kod srednjovjekovnih ljudi, a to je iskrena vjera, koja se ne može svesti na nasilan fundamentalizam.

Jamačno i oni bez ikakva vjerskog uvjerenja pretpostavljaju da postoje ljudi koji imaju vjerska uvjerenja, po kojima oblikuju svoje savjesti i određuju životne izbore i povremeno se (ili često) bore sa sumnjama i nemogućnošću da žive one ideale koje pred njih stavlja njihova vjera. Bez upuštanja u statistiku, može se reći da je to bilo prilično normalno u ljudskoj povijesti i da je zacijelo normalno i danas za mnoge ljude. Bez obzira na to u Martinovu svijetu incest je mnogo češća pojava negoli autentična, iskrena vjera.

Jasno, u svojem zamišljenom svijetu on može činiti što hoće. Ali Martin često brani sporne elemente u svojim knjigama, nazivajući ih „realizmom“. Stoga je itekako neobično nazvati realizmom svođenje najvažnijeg segmenta srednjovjekovnog života na običnu parodiju.

Mogu zamisliti kako se Martin brani da je uglavnom riječ o ljudima na položajima, koji su često koristili religiju za svoje vlastite probitke, ponašajući se licemjerno, ili su nastupali otvoreno neprijateljski prema religijskim dostojanstvenicima. To je bio slučaj s mnogim vladarima i u stvarnom svijetu – Henrik VIII. je utjelovio sve to! Ipak, negirati da je bilo iznimaka od toga ili čak sugerirati da je takvo postupanje bilo uobičajeno, pesimizam je koji graniči s iracionalnošću.

Sve to čini Martinovo ocrtavanje religije u njegovim djelima razočaravajućim. Ali ne i iznenađujućim! Kao što sam već rekao, Martin vidi samo moć. Stoga i sama pomisao da postoji netko tko je iskren vjernik i ne zanima ga stjecanje moći pobija Martinovo stajalište.

Svjestan sam da Martin nije jedini s takvim razmišljanjem, iako je ono potpuno krivo. I čini mi se da je pomalo zamorno. Igra prijestolja (u stvarnosti i u mašti) stalno se ponavlja i postaje dosadna. Istinska vjera je uzbudljiva jer je, budući da je borba, nesvodiva na igru. To se odnosi na vjeru pojedinca, kao i na vjeru zajednice vjernika, koja je oblikovala naš svijet.

Šteta je što je tu duhovnu borbu George Martin odbacio i umjesto nje prikazao prilično dosadnu karikaturu.

Autor: Daniel Stewart (Word on Fire Catholic Ministries)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)