(…) Sjećam se da sam prije nekoliko godina na jedno euharistijsko klanjanje došao s iskrenom željom da pred Presvetim šutim i osluškujem. Osjećao sam da me toliko toga odvlači od Krista te sam taj teret želio Gospodinu predati u molitvi, zamoliti ga za pomoć i strpljivo saslušati njegov odgovor. Vrlo sam kratko vrijeme zaista ostao u tišini, a onda je moj um počeo ubrzano raditi i kroz glavu su mi počele strujati misli: „Zašto Bog već nije uslišio moju molitvu? Nadam se da će moj popodnevni sastanak s klijentom dobro proći. Nakon posla imam još milijun stvari koje moram obaviti. Nikako ne stižem odgovoriti na sve one e-poruke! Pitam se što je moja žena pripremila za večeru.“ Bio sam u kapeli tek nekoliko minuta, a već sam bio u problemima!

Umjesto da se bacim u očaj, odlučio sam sagledati svoje ponašanje i ispitati gdje ja to griješim.

Ponovno u radoholičarskom ritmu: „Ne stižem napraviti još i to!”

Odvrtio sam u glavi sve što se događalo proteklog tjedna. Umjesto da nakon što se probudim jedno vrijeme provedem u tišini i molitvi, a to toliko volim, već sam jutrima pisao blogove i članke za Integrated Catholic Life eMagazine i ostala izdanja te odgovarao na poruke. Propitujući svoje ponašanje, shvatio sam da sam se ponovno zatekao u bjesomučnu radoholičarskom ritmu, kojeg sam se, barem sam tako mislio, riješio u svojem životu od trenutka kad sam se vratio vjeri. Čak sam iz svojega gustoga dnevnog rasporeda izbacio kratak ispit savjesti jer nisam „stizao napraviti još i to“. Ono vrijeme na kraju dana, koje sam obično provodio u društvu svoje supruge, sad sam također posvećivao zaostatcima s posla. Život mi se potpuno oteo kontroli i hitno sam se trebao vratiti na svoje uravnotežene tračnice.

Molitva mi nikako nije išla, a sama pomisao na moj luđački poslovni raspored već me deprimirala, stoga sam odlučio pomoć potražiti u duhovnom štivu.

Posvećuješ poslu više vremena nego molitvi Bogu, obitelji, prijateljima?

U djelima Francisa Fernandeza uvijek pronalazim riječi utjehe i mudrosti, a osobito u njegovoj predivnoj seriji knjiga Razgovor s Bogom. Uzeo sam treći svezak te knjige, koji upravo govori o dostojanstvu rada, te otvorio stranicu 259. Nakon što sam pročitao odlomak teksta koji slijedi, a koji sam očajnički trebao čuti, odjednom sam progledao onim unutarnjim očima: „U našem danu poslu ne bismo trebali posvećivati više vremena nego molitvi, Bogu, obitelji, prijateljima. (…) Kad se to ipak događa, to je jasan znak da se ne posvećujemo po poslu, nego u njemu tražimo nešto što će nas ispuniti.“ Upao sam u zamku razmišljanja da je sav napor koji ulažem u svoj posao i za Crkvu nešto što činim isključivo za druge, dok je zapravo dio moje motivacije bilo pronalaženje mojega vlastitog zadovoljstva. Bilo mi je to veoma teško priznati samomu sebi.

Ne trebamo čekati korizmu da bismo se oslobodili onoga što nam odvlači pažnju od Krista

Po promišljanju o svojem ponašanju i buđenju potrebe za promjenom života i onoga što mi je otkrio po riječima Francisa Fernandeza, Krist je definitivno odgovorio na molitvu koju sam mu uputio onog jutra. Naš mi je Gospodin dao sve što je znao da mi je potrebno. Znao sam da ću se morati svojski potruditi i posvetiti molitvi da bi došlo do promjena, ali isto tako sam znao da moram u svoj život vratiti mir i uravnoteženost.

Nekoliko dana kasnije slušao sam propovijed našeg nekadašnjega župnog vikara oca Henryja. Govorio je o tome kako se riješiti onoga što nas odvaja od Krista u korizmi (o tome sam govorio u prvom poglavlju knjige). Otac Henry nas je tom prigodom potaknuo da razmislimo što nas u našemu životu udaljuje od Krista te da se tih štetnih navika potrudimo osloboditi u korizmi. Tad sam shvatio da očajnički trebam više vremena provoditi u tišini. Znao sam da mi se neće vratiti onaj mir i molitveni život ako se ne riješim svega onoga što mi odvlači pozornost. Tako sam se te korizme odrekao gledanja televizije, bespotrebna slušanja radija i suvišna provođenja vremena pred računalom. U tome nastojim ustrajati sve do danas. Ta je odluka donijela velike promjene u moj život!

Sav trud oko posla potpuno je besmislen ako sve to činim radi vlastitog zadovoljstva, a ne na veću slavu Božju

Prije nego što me proglasite ludim zbog toga što ne radim „normalne stvari poput gledanja televizije“, dopustite mi da još malo objasnim svoju situaciju. U autu provodim više od sat i pol dnevno. Izbacivši večernje gledanje TV programa, oslobodio sam si vrijeme za čitanje duhovnog štiva. Isto tako odlučio sam manje vremena nepotrebno provoditi za računalom te umjesto toga više zaista biti i družiti se sa svojom obitelji. Sada uživam u tišini koju mi je remetio radio ili si radije pustim gregorijanske korale i ostalu lijepu kršćansku glazbu. Te mi male stvari pomažu ostati u miru i svakodnevno molim da ustrajem u onome što sam naučio.

Dakle, braćo moja, što sam iz tog iskustva naučio? Sav moj velik trud oko posla potpuno je besmislen ako sve to činim radi svojega vlastitog zadovoljstva, odnosno ako moj rad nije prikazan na veću slavu Božju. Svjestan sam da moram vrlo pozorno planirati svaku minutu svojega radnog vremena ako želim rasti u svojem odnosu s Kristom. Potreban je ustrajan i svjestan napor da bismo se „isključili“ iz buke kojom smo okruženi i iskoristili to malo vremena kojim raspolažemo da bismo bili otvoreni Božjem djelovanju u molitvi i tišini. Kao i obično moja mi oholost često zasmeta na tome putu, ali stalno učim pouku poniznosti.

Ovo moje iskustvo potvrđuje jednu od središnjih tema ove knjige: stvoren sam za nebo, a ne za ovaj svijet. Znam i da ću se još mnogo puta popiknuti i posrnuti na tom putu do svoga nebeskog doma, ali barem sam na pravom putu i idem prema naprijed. (…)

Ulomak iz knjige „Putokaz za nebo za prave muškarce katolike” autora Randyja Haina. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.