Kad mi je bilo 14 godina, lako bih se razljutio. Zapravo, razbjesnio. Sve me je moglo „izbaciti iz takta“. Počeo sam se derati na oca, prijetiti i činiti sve što sam mogao da se osjeća krivim za ono što sam mislio da je učinio loše.

No nešto se je neočekivano dogodilo – ili nije – zbog čega sam s vremenom postao manje uvjeren u vlastitu pravednost. Iako je moj otac bio emotivan, jednog dana učinio je nešto što nikada neću zaboraviti.

Ignorirao me je.

Ako me ne poštuješ, ne želim imati ništa s tobom

Pod time mislim da nije ništa rekao, nije me ni pogledao i nije mi ni pokušao ukazati ni na što. Samo je sjedio i pravio se da me nema. Na taj me je način potpuno ušutkao. Poruka je bila jasna i ostala je jasna sve do danas: ako me ne poštuješ, ne želim imati ništa s tobom. Da sam razgovarao s njim, vjerujem da bi se sve odvilo drugačije. Možda bi rezultat bio isti, jer je on sigurno bio spreman za razgovor. Ali nije htio služiti kao gromobran u koji bi udarao moj bijes.

Tijekom 60-ak godina primijenjena bihevioralna analiza ili primijenjena analiza ponašanja (ABA) postala je jedna od najistraživanijih i najučinkovitijih paradigma za analiziranje svih vrsta negativnog ponašanja mladeži. Pritom su se koristile tri temeljne strategije: pozitivno poticanje, prilagođavanje okolini i ignoriranje. Da bi se pojačala uspješnost tih metoda, moraju se kombinirano primjenjivati sve tri. No nekad je dovoljna samo jedna od njih. Ignoriranje, priznajem, može biti najteže, bilo da imate klinca koji neprestano divlja ili adolescenta koji se uvijek srdi.

Ali bez obzira na izazov, ignoriranje je veoma djelotvorno jer šalje jasnu poruku: „Ne želim imati sveze s ponašanjem koje nije primjereno tvojoj dobi, razvoju i ljudima oko tebe – i time ga još poticati.“ Iako roditelji mogu intuitivno misliti da ignoriranje umanjuje njihov autoritet jer se ne suprotstavljaju „pobuni“, upravo je suprotno. To šalje jasnu poruku da smo voljni slušati, razgovarati i čuti što djeca imaju reći, ali samo ako je to na način koji nas uvažava kao ljudska bića, a ne tretira kao žrtvene jarce ili kante za otpatke.

Kad se ignoriranje ne preporuča

Međutim treba upozoriti na nekoliko stvari. Prvo, ignoriranje se ne preporuča za situacije u kojima može doći do samoozljeđivanja ili ozljeđivanja drugih, ili do uništavanja imovine, iako u takvim situacijama granica nikada nije posve jasna. Naprimjer, radio sam s djecom koja udaraju glavom, što može itekako uplašiti njihove roditelje. U svakoj situaciji važno je procijeniti opasnost, ma kako se ona manifestirala (ako je udaranje glavom učestalo kod određenog djeteta, jasno je da bi moglo doći do ozbiljna oštećenja). Drugo, najučinkovitije ignoriranje zahtijeva izostanak tjelesnoga, verbalnoga i kontakta očima. I djelomično ignoriranje može biti korisno, ali ne djeluje potpuno. Treće, ignoriranje u početku može pojačati neželjeno ponašanje, jer dijete, svjesno ili nesvjesno, smatra da mora pokušati jače (recimo, vrištati) da zadobije vašu pozornost. Ali ako roditelji ustraju, negativno ponašanje koje žele promijeniti uglavnom se smanjuje.

Poruka koju ignoriranjem šaljemo djetetu: ne prihvaćam neke stvari koje radiš i to neće prihvatiti ni drugi

U posljednje vrijeme pojavilo se je mišljenje prema kojem je ignoriranje (kao i ostale slične intervencije, poput „pauze“) nehumano ili neodgovarajuće za emocionalne potrebe djece i mladeži. No mislim da ipak treba uvažiti nekoliko činjenica. Prvo, nijedno istraživanje nikada nije ukazalo na štetne posljedice tih tehnika, dok su mnoga istraživanja pokazala njihovu uspješnost. Drugo, ako promotrimo kako se djeca razvijaju u odrasle, jasno nam je da se puno toga odvija po nesvjesnu socijalnom učenju. Ako djeca očekuju da će ih odrasli slušati i odmah reagirati, bez obzira na to kako se ona ponašaju prema njima, onda će vjerojatno to isto očekivati i kao odrasli, što može imati ozbiljne posljedice na njihove međuljudske odnose, čak i na njihov posao. Bezuvjetno volim svoju djecu, ali nadam se da će jednom shvatiti da ne prihvaćam neke stvari koje rade i da to neće prihvatiti ni drugi.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i izražavanje osjećaja, ali s poštovanjem prema drugima

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i autentično izražavanje osjećaja, ali s poštovanjem prema drugima. Madonna se ima pravo ljutiti zbog ishoda američkih predsjedničkih izbora. Trump ima pravo ne slagati se s njom. Ali nitko nema pravo ugroziti nepovredivost osobe ili mjesta. Kao što sam davno naučio od svojeg oca, nekad je najbolje i najdjelotvornije ignorirati ljude dok god glas razuma i empatije ne prevlada. Tada i samo tada možemo prestati s ignoriranjem i nastaviti komunikaciju u namjeri da riješimo problem.

Autor: Jim Schroeder  (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)