Foto: Shutterstock

„Osoba zamotana u plahtu”

Kao sva ostala djeca iz njezina mjesta, i Lucija čuva ovce. (…) naročito je vezana uz djevojčice iz obitelji Matias, Terezu i Mariju Rosu te Mariju Justino, koje su poput nje pobožne, ozbiljne i povučene.

Za razliku od ostalih djevojčica, one ne podnose glasne igre te vrijeme provode u polju pjevajući pjesme u čast Djevici i pjesmu Anđeli, pjevajte sa mnom!, koja je vrlo popularna u cijelom Portugalu.

… ubrzo prekidaju svoju molitvu, prestrašene jer su primijetile da nešto leti iznad stabala. Pojava ih je toliko iznenadila da nisu znale što bi…

Toga su dana izvele svoja stada na ispašu na brdo Cabeço, s kojeg se pružao pogled na obližnje maslinike. U podne Lucija predloži da izmole Krunicu. No ubrzo prekidaju svoju molitvu, prestrašene jer su primijetile da nešto leti iznad stabala. Pojava ih je toliko iznenadila da nisu znale što bi. Gledaju, a ne znaju što je. Mogao bi biti oblak, kad bi samo bilo moguće da oblak bude takve bjeline i takve prozirnosti. Ili bi pak mogao biti kip od snijega obasjan sunčevim zrakama. Pojava je udaljena i prozirna, no koliko se u toj svjetlosti daje nazreti, podsjeća na ljudski lik. Djevojčice jedna drugu, silno prestrašene, pitaju: „Što je to?” Nisu bile u stanju odgovoriti na to pitanje. I sljedeća su dva dana, usudivši se vratiti na brdo Cabeço, vidjele istu pojavu. (…)

Njezina je majka, jednostavno, odgovorila: „Dječje gluposti!“, iako je znala da je Lucija veoma pobožna djevojčica…

Prvo anđelovo ukazanje: „Ne bojte se! Ja sam anđeo mira. Molite sa mnom!”

Prolazili su mjeseci, i Lucija je u proljeće 1916. napustila svoje staro društvo te se je počela družiti sa svojim rođacima, šestogodišnjom Jacintom i osmogodišnjim Franjom Martom. Kao i prethodne godine, Lucija je odvela stado na brdo Cabeço, ovaj put u pratnji svojih rođaka. Ali opet ne zna utvrditi točan datum događaja. U kasnim jutarnjim satima počinje padati kiša. Djeca uspijevaju pronaći sklonište ispod velikog kamena, u masliniku koji je pripadao Lucijinu kumu. Kiša je ubrzo prestala te se pojavilo sunce, no djeca su odlučila neko vrijeme ostati ondje. Dok su se igrala, primijetila su „dosta jak vjetar” koji je njihati grane drveća.

Oluja usred lijepog vremena bio je dovoljan razlog da napuste igru kamenčićima. „Tada smo iznad maslina vidjeli isti onaj lik o kojem sam već govorila. Približavao nam se. Jacinta i Franjo su ga tada vidjeli prvi put, a ja im nisam o tome pričala. Kako nam je bio sve bliže, mogli smo uočiti sve više pojedinosti na njemu. Izgledao je poput četrnaestogodišnjaka ili petnaestogodišnjaka, bio je potpuno bijele boje, a sunce ga je činilo prozirnim kao da je od kristala, i bio je veoma lijep. Bili smo začuđeni i zadivljeni. Nismo izgovorili ni riječi. Kad se dovoljno približio, anđeo nam je rekao: „Ne bojte se! Ja sam anđeo mira. Molite sa mnom!” Kleknuo je i položio čelo na zemlju. Potaknuti natprirodnim poticajem u nama, učinili smo isto što i on, ponavljajući riječi koje je izgovarao: „Moj Bože, ja u tebe vjerujem, tebi se molim, tebi se nadam, tebe ljubim. Molim te, oprosti onima koji u tebe ne vjeruju, tebi se ne mole, tebi se ne nadaju i tebe ne ljube.” Ta je molitva poznata pod nazivom Molitva anđela i taj je kratki zaziv postao veoma popularan u Crkvi.

Učinili smo isto što i on, ponavljajući riječi koje je izgovarao: „Moj Bože, ja u tebe vjerujem, tebi se molim, tebi se nadam, tebe ljubim. Molim te, oprosti onima koji u tebe ne vjeruju, tebi se ne mole, tebi se ne nadaju i tebe ne ljube.” (Molitva anđela)

Nakon što je triput ponovio molitvu, ustao je i rekao: „Ovako molite. Isusovo i Marijino Srce čuju ono što moleći tražite”, a zatim je nestao. Franjo je vidio anđela, kao što su ga vidjele i njegova sestra i rođakinja, ali nije čuo nijedne njegove riječi kao što neće čuti ni Gospine. Djevojčice će mu uvijek morati prenijeti ono što su čule. Djeca su, preplavljena tom nadnaravnom prisutnošću i zagledana u onog kojeg će Lucija opisati riječima „on bijaše svjetlo” (svjedočanstvo sestre Lucije kanoniku Barthasu), ostala klečati, te nisu mogla reći ni riječi. Kada su se vratili kući, nisu nikome ispričali o ukazanju. (…)

Drugo anđelovo ukazanje: „Što god možete prinesite Bogu kao žrtvu za naknadu grijeha koji ga vrijeđaju… Tako ćete izmoliti mir svojoj zemlji”

Stiglo je ljeto. Zbog iznimne vrućine stada se moraju vraćati u štalu prije dvanaest sati da bi se na ispašu ponovno odvodila po zalasku sunca. Djeca se igraju u blizini zdenca u dnu Lucijina dvorišta, u sjeni stabala. „Najednom blizu sebe ugledasmo onog istog anđela, koji nam je rekao: ‘Što radite? Molite, mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama posebne nakane. Neprestano prikazujte Gospodinu molitve i žrtve.’ ‘Kako ćemo se žrtvovati?’ upitala sam ga. ‘Što god možete prinesite Bogu kao žrtvu za naknadu grijeha koji ga vrijeđaju, i molite za obraćenje grešnika. Tako ćete izmoliti mir svojoj zemlji. Ja sam njezin anđeo čuvar, anđeo Portugala. Nadasve, u poniznosti prihvatite trpljenja koja će vam Gospodin poslati.”

I tada smo ugledali anđela s kaležom u lijevoj ruci; iznad kaleža se nalazila hostija iz koje je u njega kapala krv. Nakon što je ostavio kalež i hostiju u zraku, anđeo je pao ničice pokraj nas i triput ponovio ovu molitvu…

Djeca su ponovno ostala sama, nesposobna iskazati silinu proživljenoga, koja je zahvatila i njihova tijela te ih ostavila s osjećajem fizičke iznemoglosti. Djeca će nastaviti šutjeti o tome. (Jacinta i Franjo su umrli vrlo mladi, a da nisu progovorili o anđelu. Lucija je svoja prva iskustva o ukazanju podijelila tek 1924.) Ali utisak koji je na njih ostavilo ono što su vidjeli nije ih nikad napustio niti izblijedio; milost je toliko snažno obavila njihove duše, učinivši ih spremnima za sve buduće kušnje, a djecu Marto i za preranu smrt, koju su podnijeli nakon duge i teške agonije, žrtvujući se za spasenje grešnika.

Treće anđelovo ukazanje: „Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi”

„Treće se ukazanje dogodilo u listopadu ili krajem rujna, a to znam po tome što već neko vrijeme nismo odmor provodili kod kuće.

Nakon što smo pojeli svoj obrok, dogovorili smo se da ćemo ići moliti u špilju na drugom kraju brda, zbog čega smo se morali uspeti na stijene na vrhu Pregueire. Uz nešto muke uspjele su se uspeti i ovce. Kada smo stigli, kleknuli smo, licem do zemlje, te smo počeli ponavljati molitvu anđela: ‘Moj Bože, ja u tebe vjerujem, tebi se molim, tebi se nadam, tebe ljubim...‘ Ne znam koliko smo ju puta izmolili kad smo iznad sebe ugledali svjetlo. Ustali smo kako bismo vidjeli o čemu se radi, i tada smo ugledali anđela s kaležom u lijevoj ruci; iznad kaleža se nalazila hostija iz koje je u njega kapala krv. Nakon što je ostavio kalež i hostiju u zraku, anđeo je pao ničice pokraj nas i triput ponovio ovu molitvu: ‘Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, duboko ti se klanjam i prikazujem ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutnog u svim svetohraništima zemlje, kao naknadu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima je On uvrijeđen. Po neizmjernim zaslugama Presvetog Srca Isusova i po zagovoru Bezgrešna Srca Marijina, molim te za obraćenje jadnih grešnika.’” „Zatim je, ustavši, uzeo kalež i hostiju te je meni podijelio svetu pričest, a Jacinti i Franji dao piti krv iz kaleža, govoreći: ‘Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Pružajući naknade za njihove zločine, utješite svojega Boga.’ Zatim je ponovno pao ničice i s nama triput ponovio istu molitvu: ‘Presveto Trojstvo…’ Nakon toga je nestao. Potaknuti natprirodnom snagom koja nas je zaogrnula, oponašali smo anđela čineći sve što je bio učinio: pali smo ničice te smo izmolili molitve koje je izgovorio. Ostali smo u tom položaju, u molitvi, sve dok Franjo nije primijetio da se počela spuštati noć. Upozorio nas je na to i rekao nam da stado vratimo kući.”

To je bio posljednji put da su djeca vidjela anđela, ali su i dalje pamtila tri njegova ukazanja, koja su im poslužila kao priprema za ona Gospina, koja će započeti 13. svibnja 1917. (…)