Gospodine, zar je moguće da te toliki ne žele u svojem životu, zar je moguće da ne žele tebe, samu ljubav? Toliki ratovi na svijetu, u obiteljima, nitko nikoga ne štedi. Gospodine, kada i zašto srce postane tako bešćutno? Koliko samo boli zemlja zadaje nebu, svakog dana nove rane na Božjem Sinu. Zašto, čovječe? Toliki psuju, Bože, tvoje sveto ime, usta koja si ti stvorio, glas koji si ti dao, proklinju tvoje sveto ime… O zar je moguće, čovječe, da si toliko bešćutan?

Blagoslovi, Gospodine, svaka usta, neka se ugase sve psovke ovog svijeta, zauvijek neka uvenu. Neka usta čovjekova slavu ti daju, neka te svaka hvale, neka ti kliču, neka pogled čovjeka uvijek bude uprt u tebe, neka gleda na razapetu ljubav na križu, koja se predaje za tebe, čovječe.

O kad bi čovjek malo više razmišljao i uvidio što sve Isus učini za njega: rodio se iz ljubavi, predao se na križ iz ljubavi… Samo na trenutak da promisli, ne bi nikada boli zadavao nebu. A tako malo se razmišlja o nebu, čovjek radije dopušta da ga živa zemlja prekriva nego da mu srce čisto uvijek teži k nebu.

Umjesto svjetla izabrati tamu, umjesto ljubavi mržnju – što ti se je, čovječe, dogodilo? Kad te Bog stvorio, srce ti je protkao ljubavlju. O kad bi samo znao, kad bi bar malo razmislio s koliko li te je ljubavi samo stvarao!

Svoje srce u kamen pretvoriti, pokraj beskrajne Božje ljubavi. Zašto to sebi činiš, čovječe?

A Bog te ljubi, ljubi te tako neizmjerno, ljubi te u tvoji lutanjima, ljubi tebe s kamenim srcem, od vječnosti čeka tvoj pogled, od vječnosti čeka tvoje obraćenje, tako silno želi svu ljubav, da svu radost ulije u tvoje srce.

O shvati, čovječe, tako malen, što Gospodin učini za tebe. Baš sve stvoreno je zbog tebe, zahvali mu!

O shvati konačno da je samo u Bogu mir, samo je u njemu radost, u Bogu je život, sve ostalo samo je puko ništavilo, mrtva prašina.

Dopusti, čovječe, Ljubavi da te ljubi, ne opiri se Bogu svomu! Zastani, razmisli…

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.