Intervju

Pravo nerođenog djeteta

Pravo nerođenog djeteta velečasni Ivica Bernik
Pravo nerođenog djeteta - Velečasni Ivica Bernik

Velečasni Ivica Berdik svećenik je dvadeset i sedam godina. Trenutno djeluje kao župnik u župi svetog Stjepana u Botincu. Čitavo vrijeme svojeg svećeničkog služenja aktivno se zalaže za zabranu pobačaja… U razgovoru nam je posvjedočio o sudjelovanju u raznim akcijama nakon kojih sumnoge žene odlučile roditi svoje dijete!

Kada ste se intenzivnije počeli zalagati za prava nerođene djece?

Oko 2002. godine, kada sam bio župnik u Martinskoj Vesi, počeo sam razmišljati o problemu pobačaja – što se i kako može učiniti da bi žene zadržale dijete.

Možemo vidjeti kako je sve više ljudi ravnodušno prema definiranju prava nerođene djece, te prema osnivanju obitelji. Zašto je to tako?

Zato što mediji stvaraju lažnu sliku obitelji i čovjekove dobrobiti. Dobro je što primjerice vaš Book kao sredstvo evangelizacije ima priliku stvarati stvarnu sliku o ljudskom životu. Iznimno je bitno da mediji šire ispravne informacije o pitanju ljudskoga života – njegova početka i kraja. Istina pomaže čovjeku, laž ne pomaže nikome. Činjenica je da ljudski život počinje životom; to govori genetika – svako živo biće ima jedinstveni DNK; krvna grupa se često razlikuje od majčine grupe. Nadalje naš materinji jezik ima prekrasnu riječ za početak novoga života: on je „začet”, odnosno „začinje” se, što znači da počinje rođenjem. Ženama koje su začele pridaje se prekrasna sintagma – za njih kažemo da su u „blagoslovljenom stanju” a to stanje traje od trenutka začeća pa sve do poroda.

Koja je po Vašem mišljenju najbolja definicija namjernog abortusa?

Stvari se treba nazivati pravim imenom: pobačaj nije „regulacija poroda”, fetus nije „nakupina stanica” koje možemo odstraniti, on nije nešto neživo… To su sve vrlo loši izrazi. Pobačaj je ubijanje djeteta. U jednom djetetu koje žena pobaci nije ubijen samo jedan čovjek nego tisuće koje bi potencijalno iz njega proizašle – to je stoga serijsko ubojstvo. Ljudima treba otvoriti oči da se ne radi o nakupinama stanica s kojima žena može napraviti što hoće, nego se radi o novom životu, koji ima potpuno pravo na život.

Pravo na pobačaj slično su zakonski uredili zakonodavni sustavi modernih zemalja: oni ženi omogućavaju da u prvom tromjesečju slobodno prekine trudnoću. Kako to komentirate?

Američka vlada je izglasala pravo na pobačaj, no zašto bi to trebali podržavati ostali? Ako je jedna vlada luda, kako je moguće da je cijeli svijet zaluđen? Očito postoji neka sila koja je iznad svih vladā, i koja diktira da sve vlade moraju misliti isto ili padaju… Zato je abortus vrlo brzo ozakonjen i u Jugoslaviji. Jedan od razloga zbog kojih je došlo do ustavne krize u RH je zakon iz 1978. (kojim je ozakonjen pobačaj) – jer to je jedini zakon iz bivše Jugoslavije koji je još uvijek na snazi.

Zalažući se za život nerođene djece, za vrijeme službe u Sisku održavali ste molitvene akcije ispred sisačke bolnice. Kako su izgledala ta okupljanja u molitvi?

Svakoga osmoga u mjesecu okupljali smo se u molitvi pred bolnicom u Sisku. Osim toga četiri su župljanke svaki dan uzimale moj automobil i odlazile ‘dežurati’ u tu bolnicu.

One su zapravo razgovarale sa ženama koje su dolazile napraviti pregled za abortus prije nego što su žene krenule na „pravi pregled”. Tako smo djelovali gotovo godinu i pol dana – tada je spašeno oko osmero djece.

Kakva su vaša iskustva tijekom molitvenih akcija ispred bolnicā?

Prilikom jedne molitvene akcije za žene koje razmišljaju o pobačaju, koju smo održali također ispred bolnice u Sisku, pred nama se odjednom našao autobus pun male djece vrtićke dobi. Kada smo vidjeli svu tu djecu, u srcu nam je došla spoznaja da ona simboliziraju spašene živote u toj inicijativi. Nas desetak okupljenih taj smo autobus pun djece doživjeli otprilike kao da nam dječica govore: „Hvala što ste nam spasili život” a to je svima nama bilo veliko ohrabrenje.

No, nekada su nam ljudi za vrijeme održavanja molitvenih akcija trubili iz automobila, ismijavali nas, opako komentirali govoreći da za dva sata molitve dobivamo po petsto kuna. Na tu smo provokaciju odgovorili tako da smo im ponudili petsto kuna ako nam se pridruže u molitvi, no nitko se od njih nije odazvao, a to je bila „zgodna prilika” da se zaradi „lijep džeparac”.

Nadalje šef bolnice u Sisku poslao je zaštitare na nas i istjerao nas iz bolnice. Taj je šef tada osvojio pozamašnu svotu novca na jednom kvizu. Sljedećeg sam se dana uputio k njemu kako bih ga upitao zar mu onih pola milijuna što ih je osvojio nije dovoljno, nego još želi zarađivati na abortusima. Na to mi je on samo odvratio neka izađem iz njegove bolnice. Kratko nakon toga je pretrpio moždani udar.

S mnogim ste ženama razgovarali i predočili im što znači pobaciti dijete. Iz kojih razloga žene ne zadržavaju trudnoću; što možete reći na temelju svoga iskustva?

Razlozi za abortus su zapravo vrlo često banalni, primjerice vlažan podrum i slično. Najčešće su to ekonomski razlozi, pritisak u kućanstvu, pritisak supruga, obitelji. Mnogi koji bi trebali biti za život protiv su, stoga je žena često na toj bojišnici sama– jer su osobe od kojih očekuje pomoć protiv života.

Koliko ste žena odgovorili od pobačaja?

Bog nas drži u poniznosti, stoga ne mogu sa sigurnošću reći koliko je života spašeno.

Primjerice dok sam bio kapelan u župi svetog Marka Križevčanina na Selskoj cesti, prikazivao sam film „Nijemi krik” u suradnji s Bosiljkom Bačura, voditeljicom Udruge „Djetešce na sunašce”, nakon kojeg su mnoge žene odlučile roditi, a ne abortirati jer im je film pomogao da uvide krutu istinu o abortusu. Zanimljivo je da je autor filma doktor Bernard Nathanson koji je i sâm bio pobornik abortusa; film je snimio nakon obraćenja, i njime je mnogima pomogao shvatiti istinu o ovom činu.

Htio bih spomenuti da posjedujem osam prijava za abortuse koji nisu izvršeni jer su te žene nakon razgovora s moliteljicama i sa mnom odustale od pobačaja. Danas su to djeca osnovnoškolske dobi.

Kako Bog gleda žene koje su pobacile?

Bog te žene zasigurno gleda milosrdno, ali spomen na ono što su učinile izaziva krivnju u njima upravo zato što se radi o stvarnom životu koji je oduzet. Čin abortusa je nažalost čin koji si žene vrlo često ne mogu oprostiti. Veoma sam često na ispovijedi susretao žene koje imaju upravo taj problem. Čovjek ima slobodu, no ta sloboda uključuje i odgovornost; zato se žene bore s krivnjom, iako im Bog prašta. Jedan od načina da te žene ublaže svoju patnju jest da budu aktivne u promicanju života i zaštiti začete djece, te u savjetovanju mladih majki.

Zašto se tako gorljivo zalažete za zaštitu života?

Zato što je i moj život u utrobi bio ugrožen pobačajem – ne od mojih roditelja, već od „dobronamjerne” poznanice. Vrlo osobno proživljavam taj problem. Smatram da nitko ne bi trebao ni pomisliti na ubojstvo djeteta. Danas se jako radujem životu, zahvalan sam svojim roditeljima jer su mi ga darovali.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

O autoru / izvoru

Magdalena Halužan

Izdvojeno

PRELISTAJ BOOK

Ponuda

2.0043480396271